„Kako je ono išlo, doktore: ‘Ako se sutra zarati, moja mala, šta ćemo ja i ti?’ Meni je ta pjesma baš bila glupa… u to vrijeme. Znam da ste Bregin fan, al ta mu je bez veze, što jest – jest. Bosanac se ufatio u kolo s dalmatinskom klapom. Čuj, ‘ako se sutra zarati’… Al` opet je pogodio. A vidiš, i onaj mali Novković je isto pjevao: ‘…biće rata, kažu svi al ja ću umrijeti od ljubavi’. A ćaća mu je, kažu, umro od vijagre, isto k`o i onaj hripavi, promukli Hercegovac, gradonačelnik Zagreba… Nema ljepše smrti!
Nego, razmišljam, doktore, pa gdje smo mi tada bili? Gdje sam ja bio? Eto, to mene muči sve ove godine. Glup nisam, ali mi je taj rat došao k’o infarkt – kad mu se čovjek najmanje nada. Neko će reći “iznenada k`o razvod”. Mislim da, uglavnom, unaprijed znaš da nešto ne štima i da će veza otić` helać. Na živce mi ide ono “Joj, otišla je a sve je bilo super”. K***c je moj bilo super. Da je bilo ne bi otišla.”
Tu Frenki zastane, zagledan kroz prozor ordinacije, na kanal i vodene autobuse koji prevoze turiste do ostrva Holmen i velelepne zgrade Opere. Kažu da je Maersk Mc-Kinney Møller, legendarni kontejnerski magnat, ponudio Operu kao poklon kraljevskoj kući još dvadesetak godina prije nego što je konačno izgrađena. Međutim, Folketinget, danski parlament, nije prihvatio ono što su nazvali njegovom “ucjenom”.
Naime, jedini zahtjev magnata bio je da kraljica Margareta, iz svoje sobe u palači Amalienborg, svako jutro kad otvori prozor, može vidjeti Operu na ostrvu Holmen. Maersk je već prethodno dao urediti prekrasan park između ostrva i kraljevskog dvorca, zamišljen kao savršen okvir za ovu grandioznu građevinu. Opera je trebala biti završni dio trilogije posvećene kraljici Margareti.
No, sve to Frenki nije znao ali psihijatar, zavaljen u Arne Jacobsenovu fotelju “Jaje”, jeste.
Inače, odabir namještaja u ordinaciji odražavao je životnu filozofiju vlasnika. Ista će se najbolje shvatiti iz citata danskog arhitekte: “Dobar dizajn se postiže kroz duboko razumijevanje potreba i želja ljudi.” Zato se na doktorovom licu nije vidjelo ništa više sem onoga što pacijent tamo postavi i ostavi.
Frenki će s vremenom naučiti da je psihijatar, po defaultu, ogledalo svog pacijenta: tabula raza ili prazna ploča na kojoj dotični piše svoju životnu priču. A njezin nastavak je išao ovako:
”To je, doktore, bilo u Dubrovniku. Tih godina, krajem osamdesetih, svakog ljeta prodavao sam na Jadranu neke đinđuve iz Egipta, bižuteriju i papiruse. Onako na crno, rećemo, bez dozvole. Tržišni inspektor bi tu i tamo naletio, a ja bi, k`o fol, počeo pakirati i praviti se k`o da taman idem dalje. Kad bi ga i treći put vidio kako se gega, e, onda bi stvarno i otišao sa svojim koferčetom, sjeo u fiću pa do sljedeće turističke meke na modrome Jadranu.
Dubrovnik je, nesumnjivo, bio jedno od mjesta gdje je zarada bila zagarantovana. Inspektor je tamo dolazio triput tjedno. Vidio bi ga predvečer kroz portu od Lazareta, taman tamo gdje je bila moja baza. Na tom izlazu ili ulazu u stari grad bio je i jedan mali parkić i par klupa. Odatle se, ako se ne varam, vidio Lapad ili Lopud , nikad ne znam šta je šta.
Meni su to, doktore, bile najljepše godine u životu. Mlad, duga kosa, izgledao sam ko Patrik Svejzi iz onog filma Drti densing. Sjeo bih na trotoar, pored otvorenog kofera sa đinđuvama, uzeo gitaru i malo čačkao “Ljubavnu Serenadu”, ponekad bih i zapjevao. Turisti su štrapacirali ližući sladolede, jer šta bi drugo i radio po ljeti kad nisi na plaži. Čim bi stigli do mene malo bi zastali, bacili pogled na asortiman robe pa na me. Ja sam im, doktore, bio najveća atrakcija. Ako bi se zadržali više od desetak sekundi, ja bih zabacio udicu sa pričom o egipatskom ključu života i kako su kršćani to kopi pejst pa napravili križ.
Tih sam godina spavao sa više žena nego što većina stigne u cijelom životu. Mogao bih vam o tome pričat` odavde do vječnosti, ali ne bih da se falim. Neke sam samo upoznao. Dakle, ostale su netaknute, ha,ha.
Tada mi je glavni cilj bio zaradit` koji dinar a sve preko toga je koleteralna dobit. Lilly je, recimo, bila crnkinja od svojih dvadesetak i kusur a možda i trideset. Sa crnkinjama nikad ne znaš koliko su stare. To su geni robovski. Što čovjeka više tareš on duže traje… Zastala je u pratnji mnogo starijeg muškarca koji joj nije mogao biti tata samo zato jer je bio bjelac. Tu ti ja odmah bacim priču o skarabeju. To vam je, doktore, balegar. Džoni je pjevao “Balegari ne vjeruju sreći”. Ih, Džoni je car a ne Brega. Al`, neka. E, taj balegar ili skarabej vam je, doktore, insekt , mi ga isto zovemo zlatak, koji napravi kuglicu od kravlje ili kamilje balege, može i konjska. Ne pravi to njemu neku razliku, govno je uvijek govno samo što različito smrdi. I zna se da ti tvoje govno nikad ne smrdi k`o ono tudje, al` to je druga tema. I onda u tu kuglicu, balegar ili zlatak, ubaci jaja i gura je ispred sebe, k`o što je onaj Sizif gurao kamen uzbrdo. Samo što balegar ne gura uzbrdo. Ili barem ne stalno, nije lud.
Jer niko ne zna biti tako lud i ići protiv sebe k`o čeljade. Kad dodje vrijeme iz one kuglice iziđu male larve i to kasnije budu mali skarabeji. Stari Egipćani su, to gledajući, mislili da je skarabej božanstvo jer gura kuglicu iz koje izlazi život a koja podsjeća na sunce koje im je već ionako bilo božanstvo. Znate onog Amon Ra, boga sunca? E, to je to. Takvu sam ja priču prodavao turistima, pa dakle i Lilly. Pokušavao sam joj prodati ogrlicu od mesinga sa plavim skarabejima. Svako malo onaj stari kraj nje bi reko: “Ajmo Lilly, jebla ga ti, imaš takvu zlatnu, kupio sam ti u Kairu, zar se ne sjećaš?” A ona bi, ne gledajući ga, odgovorila: “Šuti, vidiš da slušam priču!” Na koncu sam joj uvalio ogrlicu za 30 dolara. Otišla je s njim, ruku pod ruku, ali se okrenula barem par puta i mahnula mi… Jes majke mi…A mene je, baj d vej, ogrlica koštala pola dolara, doktore.”
Tu Frenki zastane, očekujući reakciju ali psihijatar je bio nijem kao da je gluh od rođenja.
A pacijent nastavi :
“Dora je stanovala sama u velikoj vili s pogledom na Lapad…ili Lopud, nikad ne znam kako je ime onom ostrvu preko puta. Goran joj je bio momak. Više o njemu nisam znao niti me je zanimalo, da Vam pravo kažem. Mislim da je bio iz Beograda, ali ni to mi nije ništa značilo. Zanimala me je Dora, shvatili ste, pretpostavljam?
Svakog jutra oko devet-pola deset, prošla bi kroz portu od Lazareta, a ja sam već sjedio tu, sa svojim nakitom i gitarom. Zastala bi na kratko, izmijenili bismo par riječi dok šacuje moj asortiman prije nego krene dalje, ispod volte, niz ulicu prema Stradunu. Ljepotica nikada nije nosila brushalter, a barem tri-četiri dugmeta su uvijek bila otkopčana na lanenim košuljama koje je mijenjala svaki dan. Sve dugine boje lanenih košulja je imala. Kako sam ja sjedio na trotoaru sa svojim koferom, morala se nagnuti da izbliza pogleda naušnice s egipatskim motivima, ankove s lapis lazulijem, skarabeje ili ogrlice od pečene gline. Dok bi ona tako nagnuta gledala nakit, ja sam imao priliku vidjeti što se krije ispod košulje. A onda bi čučnula i počela listati papiruse s bogzna kakvim egipatskim motivima. Ja bih svaki put izmislio neku drugu priču, dovoljno kratku ali efikasnu za tih par minuta njezine posjete mom štandu.
I ja ti se, moj doktore, tu zaljubim do ušiju. Mislim, svakako sam zaljubljive prirode, ali to sa Dorom… Ma, ko se ne bi zaljubio? Zavolio sam je na brzinu. To barem nije bilo teško.”
Tu Frenki napravi teatarsku stanku očekujući reakciju psihijatra. Kako je ista izostala, nastavi tamo gdje je stao :
“A onda, jedne večeri, bio koncert ‘Leb i Sol’ na Lazaretima. Meni je, recimo, Stefanovski žljezdaš. Tako moj drug Slavko, on je inače glazbenik, zove ove što trče gore-dole po gitari, k`o da je to sprint na sto metara. U tom kontekstu mi je Brega, nekako, bliži jer su mu i sola pjevljiva. Al`, nema to sad veze. Kako nije bilo ništa bolje tog vikenda, odem ti ja na koncert, negdje oko jedanest navečer.
Uđem u onaj mrak, nikog ne znam. Odem za šank naručit` pivu. Kad tamo – Dora. Sama, bez Gorana koji se inače stalno motao s njom. Ja priđem, ona se pozdravi, onako pravo srdačno. Riječ po riječ, pivo po pivo, pa onda travarica, pa opet par piva, i tako dok koncert nije završio oko jedan – pola dva po ponoći. Vidim ja, njoj se ne ide kući, a blizu je stanovala. Nogu pred nogu, eto ti nas kod hotela Esplanada. Znao sam ga k`o svoj džep. Ma, nisam nikad tamo spavao, nema šanse. Spavao sam u fići, ali sam u Esplanadu išao ujutro da se umijem i operem zube u WC-u u podrumu, tamo gdje su bili i stolovi za bilijar. Fino, čisto, šta fali. Inače sam se tuširo na plaži. Za marendu kupim deset deka parizera, isto toliko sira i frtalj kruha, za večeru neke srdele s pomfrijem.
Doktore, nije se moglo rasipat s parama. Slao sam starcima. Moji su tih godina pravili kuću. A znate i sami da, kad se pravi kuća, para nikad dosta. I nikad gotovo. Prije čovjek stigne umrijet nego završit s kućom. Tako je i bilo. Oboje su i otišli bogu na veselje a kuća osta nedovršena.
„Dobro, Frenki, ajmo natrag na priču o Dori i Esplanadi“, nestrpljivo će doktor kome se ovaj put priča učinila napeta.
„Jà… i dodjemo ti mi do Esplanade, s one strane od mora. Tamo bio mali bazen a ona veli: „Ajmo se kupat !’ Ajmo, rekoh ja. Ona, ni pet ni šest, skide se gola i uđe u bazen, k`o u legendu. Ja skinem pantalone i zakoračim u vodu. A voda ladna, majke ti, a ono što imam među nogama… mi to u Bosni zovemo “vrsnik” jer je jednako staro k`o i vlasnik mu a opet misli svojom glavom pa je, rećemo, zasebno to jest nesvrstano biće…
Dakle, doktore, skvrčio se vrsnik a mene stid da se skroz skinem. Ona gleda i čeka… da vidi šta je čeka. Nije mi do kupanja, ali, šta ćeš, što se mora nije teško. Nakon desetak minuta mučenja u bazenu spustimo se u podrum hotela gdje su bilijarski stolovi. Tu padne prva žvaka. A braco, ruku pod Dorinu košulju, nigdje s glave nema grudobrana. Joj, doktore, fala ti bože što je onaj stol za bilijar bio fin i čist, a svjetlo prigušeno. Ma, ipak sam se osvrtao hoće li neko naić. Ali ne zato što sam tražio dobar izgovor da prestanem i zbrišem. Ma, jok. Nego gdje ćeš sramote da te neko ufati u neobranu grožđu. Vrijeme za traženje izgovora doće puno kasnije u životu. Ma, vi vjerojatno razumijete o čemu ja…?”
„Nisam baš siguran“, doktor će na to.
”Pa znate ono, kad se lift više ne diže baš svaki put… onda je dobro naći izgovor da se izbjegne blamaža. Pa samo kažeš – evo neko ide! – i na brzinu zakopčaš šlic i tako to, ha, ha, ha”.
Doktor se kurtoazno nasmija i nešto zapisa.
„Ona se izrepila na onom stolu, zagrnula haljinu do pasa, ispod ništa. A ja sve gledam u ono prelijepo lice. K’o da Moniku Bellucci imam pod sobom. Joj, oprostite, ja se zanio, doktore…
Već je bilo oko pola pet ujutro kad smo, nogu pred nogu, stigli do moje sobe na izlazu od Pila. A ja, doktore, kako me pravo smorilo spavanje u fići, našao sobu par dana prije, s jednim zemom iz Vareša. On je prodavo slike, ali regularno, ne na crno. Bio je talentovan, al škrtica. Znate kako to…“
„Dobro, Frenki, skrati priču. Imamo još svega desetak minuta“, nestrpljivo će doktor, pogledavajući na sat.
„Ušunjamo se nas dvoje u sobu. Moj krevet na jednu stranu, a slikarov na drugu. Između kreveta možda metar i po. I tu, u toj mrtvoj tišini, opet se nas dvoje natezasmo bez riječi. A slikar se uzvrtio, mora da smo ga, ipak, probudili. Sve nešto puše i kašljuca, vrti se k`o ražanj na onoj uzvisini prije Jablanice gdje je najbolje janjeće pečenje. Tamo smo mi znali stati svaki put kad smo fićekom išli u Hercegovinu, za ljetnih ferija.
Kako bilo da bilo, na kraju ti ja iziđem s njom na Stradun, da je ispratim. Red je, jebat ga. Zora je već, nikog nema, tek vidiš ulične čistače dolje kod Kneževa dvora. Dora kaže: „Udajem se iduće nedjelje za Gorana.“ A mene, doktore, bilo pa me nema. Šta da kažem?
“Pa, nek vam je sretno!” To sam rekao i zagrlio je… onako kako nekog grliš k`o da ga nikad nećeš pustiti da ode. A kad se uzvrtila u tom zagrljaju, poljubio sam je… zadnji put u životu. Okrenula se i zaplovila niz Stradun, k`o bela lađa niz Dunav.
Stajao sam par minuta, pogledom prateći lijepu Doru sve dok nije zamakla u jednu postraničnu ulicu. Ni onda se nije okrenula. A bio sam siguran da barem tada hoće. Bilo je to zadnje ljeto prije rata. Turista nije bilo s glave, ni blizu onoliko k`o ranijih godina. Svako je, valjda, znao da će se zaratit`, samo mi, glupi Bosanci, nismo. Otkud ćeš znat’. Ante Marković napravio reformu, stabilan dinar…”
“Dobro, Frenki, opet smo prebacili normu. Vidimo se sljedeći tjedan u isto vrijeme.”
Psihijatar se nasmiješi, jer to je najmanje što može učiniti svaki put kad prekine pacijenta a ovaj bi da još malo pripovijeda. Još kao usput, onako sebi u bradu, dodade: „Da, Bregović je tada spojio nespojivo: ‘Lijepa naša’ i ‘Tamo daleko’. Koji je on maher bio“, uzdahnu bacajući pogled na oveći plakat na zidu ordinacije. Uspavanka za Radmilu M. , pisalo je kurzivom u donjem lijevom uglu ispod mračnog neba, osutog milionima zvijezda. Bijeli jastuk u donjem desnom uglu navede doktora na misao: “Možda bi bilo bolje da se nikada nismo probudili”.
