U doba svjetlećih ekrana, kad nam dan počinje i završava dodirom stakla, kad tišina više ne postoji, a misli se gase pod težinom bezbrojnih cyberspace objava, poruka i reklama, treba nam – povratak sebi. Jer tehnologija je postala naš saputnik, učitelj, zabavljač – i tamničar.
Posljednjih decenija, internet i društvene mreže utkali su se u svaku poru našeg postojanja. Kao vjetar koji nosi poruke preko okeana, digitalni alati omogućili su nam da komuniciramo brzo, da učimo neprekidno, da radimo onlajn, bez granica. Ipak, taj vjetar ponekad nosi i oluju – onu koja muti naše misli i ostavlja srce praznim.
U svakodnevici gdje je digitalna prisutnost norma, lako je spotaknuti se niz klizavu padinu zavisnosti. Društvene mreže više nisu samo alati – one su ogledala u kojima tražimo potvrdu, rame za neizgovorene tuge, svjetionici pažnje. Ali svjetionici znaju i zaslijepiti.
1. POREĐENJE I NEREALNA OČEKIVANJA ILI “KOME JOŠ TREBAJU NIJEMI PJESNCI”
Na digitalnim zidovima visi tuđi život, pažljivo uokviren i filtriran. Savršeni osmijesi, tropski zalasci sunca, djeca koja nikad ne plaču i zvjezdane karijere koje se nikada ne gase. U toj izložbenoj galeriji kvazi-stvarnosti, naš svakodnevni, “obični” život djeluje, blago rečeno, i blijedo i bijedno. Počinjemo se pitati: A šta sam ja Bogu skrivio/la te moj dan (i život) nije tako blistav? Zašto moja sreća nije fotogenična?
U tom nevidljivom takmičenju s iluzijama, rađa se tihi nemir – tjeskoba da nismo dovoljni ni sami sebi ni drugima, da nismo stigli gdje svi drugi jesu, da smo negdje pogriješili. Samopouzdanje se topi kao snijeg pod reflektorima lažnih savršenstava, uglavnom postignutih filterima koji nude “slatku laž”. Jer, zaboga, ona je uvijek ugodnija od gorke istine. Nema više pjesnika da nam skladnim stihom otvore oči i probude savjest. Da nas lijepom riječju pokrenu na akciju i posiju dobrotu u cyberspace-u i stvarnom životu, kao što paor sije pšenicu iz slamnatog šešira, uvježbanim pokretima ruke bez da je za to instalirao aplikaciju.
2. DIGITALNI UMOR I PREOPTEREĆENOST INFORMACIJAMA
Čini se da um nikad ne gasi svjetlo. Beskonačno skrolovanje postalo je religija savremenog čovjeka, a objave njegovi tam-tam bubnjevi. U toj digitalnoj buci i kakofoniji, lako se izgubi fokus i previdi i sve ono što valja. Misli se prepliću, zuje kao muhe zunzare dok pažnja bježi. Informacije padaju sa svih strana, kao kiša u sezoni monsuna – neumoljivo, bespoštedno, bez vremena za sušenje.
Naš mozak, stvoren da luta među drvećem i traži smisao u zvijezdama, sada pliva u moru linkova, reklama, komentara. Umor se ne osjeća u tijelu, nego u nemiru, u nemogućnosti da ostanemo sa sobom. Da budemo tišina.
3. POREMEĆAJ SNA ILI “MRAK NIJE TEK PUKO ODSUSTVO SVJETLOSTI”
Noć više nije mrak, već plavo svjetlo ekrana. Prije nego zaspimo, provjerimo još jednu poruku, još jedan video, još jedno “šta ako” i “a da nije možda”. A san se stidljivo povlači, ometen svjetlom koje nas uspavljuje ali nas ne odmara.
Melatonin, čuvar snova, gubi bitku baš kao i zdrav razum prije toga. I tada, u tamnoj sobi, ležimo budni sa očima punim svjetlosti i dušom punom mraka. A bez sna, sve drugo postaje teže – i smijeh, i nada, i ljubav.
4. SMANJENA PRISUTNOST U STVARNOM ŽIVOTU
U kafani sjedi trojka – a nijedno nije tu. Glave pognute, telefoni blistaju. Riječi su zamijenjene lajkovima, a tišina – obavijestima. I dok pričamo sa stotinama, zaboravljamo kako se gleda u nečije oči i lice.
Veze koje nas čine ljudima postaju krhke. Zagrljaji su zamijenjeni emodžijima. U očima drugih tražimo odraz – ali gledamo u ekran. Odlazimo, a da nismo ni stigli.
KAKO SPROVESTI DIGITALNU DETOKSIKACIJU?
1. POSTAVITI VREMENSKE GRANICE
Zdrav odnos s tehnologijom počinje riječju “dosta”. Ne kao kazna, već kao briga o sebi. Jedan sat bez telefona prije sna. Dnevni obroci bez zurenja u telefon, pa i cijeli vikend sa licem okrenutim prirodi.
Postavljanje granica nije znak slabosti, već mudrosti. Kao što djeci govorimo kad je vrijeme za spavanje, i sebi moramo šaptati: “Sad je vrijeme za mene.” Znam, nije lako ako bez telefona ne postojimo. Bože, kako li smo samo pronalazili jedni druge prije pojave pametnih telefona?
2. SVESNO KONZUMIRATI SADRŽAJ
Nismo dužni pokloniti pažnju i vrijeme svemu što nas privuče. Kao što nećemo pojesti sve u izlogu slastičarne, tako ne moramo gledati, čitati, slušati sve što se nudi. Pratimo ono što nas nadahnjuje. Gasimo ono što nas truje.
Sadržaji koje biramo hrane naše misli. A misli su sjeme iz kojih niču naši dani.
3. PRAKTIKOVATI OFFLINE AKTIVNOSTI
Uzmimo knjigu. Oslikajmo kamen. Pješačimo šumom. Otiđimo do bake bez telefona u džepu. Svaki trenutak proveden van ekrana vraća nas sebi.
Kad udahnemo bez žurbe, kad se umorimo od igre, a ne od skrolovanja – tada se duša sjeti da je živa. Da, ali šta to vrijedi kad cijeli svijet na fejsu o tome ništa ne zna?
4. UVESTI DIGITALNE PAUZE
Detoks ne znači bježanje, već povratak. Ponekad treba izgasiti sve – i telefon, i internet, i obaveze. Učiniti subotu svetom. Nedjelju tihom. Dozvoliti sebi luksuz dosade.
Jer u tišini se čuju najvažnije misli. One koje ne vibriraju, već dišu.
UMJESTO KRAJA
Digitalna detoksikacija nije odricanje od svijeta – to je poziv da ga doživimo dublje. Da budemo prisutni, budni, nježni prema sebi. Da tehnologiju koristimo kao alat, a ne kao bijeg od stvarnosti.
U doba u kojem je sve dostupno jednim klikom, najdragocjenije postaje ono što je nemoguće “skrolovati”: mir, pažnja, dodir, stvarni smijeh. Detoks nije kraj veze s digitalnim – to je početak veze sa sobom. Dođite k sebi dok još imate kome.
Više o ovoj temi u knjizi “Digitalno mentalno zdravlje – Budućnost je sada”,
Prof. Davor Mucić
www.davormucic.com
