Kad jutro počne na lijevu nogu, ni dan ne može biti za ništa drugo nego za k*rac. Tako mu je, čini se, već cijelu vječnost. Na radiju zadnje tri minute stenje Severina: “Muškarcu samo, samo treba kurva…”
Frenki je na neplaniranom produženom godišnjem odmoru u Rijeci. Ima gradova koji ti prirastu srcu više nego mjesto gdje si rođen. To je kao i s ljudima. Ne biraš mjesto rođenja i rodbinu, ali biraš prijatelje. A taj grad, u kojem je nekada studirao, jedino je što ga veže za domovinu koja je davno otišla k vragu. Vrati se Frenki ponekad, sve u nadi da će na ulici sresti ona ista lica koja je nekada sretao ispred Konta i u Palachu. Mislio je da će to biti kao kad gledaš film pa pritisneš na pauzu i strčiš dolje do kioska kupiti cigarete i žvake. Onda čim se vratiš pritisneš play i samo nastaviš tamo gdje si stao. “E, malo si se zajebucnuo, brale” reći će već pri prvom dolasku nakon decenija odsustva. Grad se nije puno izmijenio, ali ljudi jesu. A Frenki za sebe misli da je ostao isti. Svake godine iznova daje šansu iznenađenju koje se neće desiti. I zato, eto ga opet, kao krme u Teheranu, u gradu koji teče. On, pak, voli reći: “svugdje doma, a svugdje stranac.” A to na koncu dođe na isto.
Za koji minut naći će se sa Slavkom u ribljem restoranu na rivi. Volio bi da je razlog viđanja kao nekada: ispred Konta uz pivu i bijeli Ronhill, dijeliti dosadu… ali nije. Dok čekaju inćune na žaru, dva prijatelja pijuckaju bijelo vino i toćaju kruh u maslinovo ulje s biberom. U Rijeci za biber kažu papar, ali Frenki ne pristaje na mijenjanje svog jezika, ako je već pristao usvojiti ovu sirotinjsku naviku. Nakrka se kruha s uljem i to zalije vinom pa dok dođe ručak više nije ni gladan. Ali i pop se u društvu oženi, pa je tako i Frenki , družeći se godinama sa Slavkom, također naučio reći “kemijska” i “tjedan”. I nekako mu zvuči prirodno, kao da ništa i nikoga ne glumi. Kao kad nekom kretenu u saobraćaju opsuje mater uz ono obavezno “ko ti dade vozačku, konju”, pa se osjeća bolje. S vremenom mu to “psovanje da nitko ne čuje” postalo navika baš kao i tjedan i kemijska.
No, uvijek mu je bilo i smiješno i tužno slušati svoje zemljake koji se u Rijeci trude govoriti čisto fiumanski, dok bosanski akcent vrišti kao gladna beba. On je to stanje ne -znam-bih-li-plakao-ili-se-smijao zvao “Ivan Cankar sindrom”, aludirajući na školsku lektiru “Smijeh kroz suze”. Ivan Cankar bio je Slovenac baš kao i Frenkijeva, sada već, bivša draga. A poznato je da su Slovenci nastali… Dobro, nisu Bosanci baš sve odradili, ali jesu zaslužni za ohoho toga. I njezin otac je Bosanac, a mati Slovenka – mješavina strasti i hladnoće, uvijek na oštrici žileta. Bosanac je zanimljiv dok ga ne ukrotiš, a onda je dosadan kao i svaki drugi ukroćeni muškarac. Tako je i njen otac postao tiha sjena onoga što je nekad bio. Ni Frenki nije uspio izbjeći isti epilog svoje ljubavne odiseje pa povjerava Slavku kako već mjesec dana ide kod psihijatra, gore u Danskoj. To je, kaže, neki njegov zemo što na zidu ima obješen plakat Bijelog Dugmeta, onaj s turneje Uspavanka za Radmilu M.
“Doktor mi veli,” govori Frenki, “to vam se nikada ne bi desilo da ste kojim slučajem Goran Bregović.”
Slavko se ne slaže. On je godinama u glazbi, koju Frenki, inače, zove “muzika”. Slavko veli da se na estradi ne zna tko koga puca, bez suvišnih zašto.
“Sve će uraditi za minut slave. Tu ima ljubavi koliko i sreće u kazinu ili na tomboli. Nego, zašto ti je teško biti James Bond, prokleti tajni agent?” pita polušaljivo, a Frenki dodaje: “0071 !?”
Slavko ne kuži poveznicu s poštanskim brojem rodnog grada prijatelja u emocionalnoj gabuli, pa nastavlja: “Bond, James Bond dođe, povali i ode, a ona ostane sjediti u filingu ‘suzama sam lepio tapete’, ha, ha!”
“Ma, nije mi što me je prevarila nego s kim. Nije mi jasno zašto me svako malo zivka kad već ima drugog?” Frenki bi da čuje ono što mu Slavko, kao pravi prijatelj, nikada neće reći. Neke istine sve upropaste, ali ne i istinsko prijateljstvo.
“Dobro, je li ti misliš da je njoj loše s njim pa te zato zove? Ona ima i lijepe trenutke o kojima ti ne govori.”
“Možeš misliti,” kenja mi jučer, “on pomjera usne dok čita.” Kaže: “Da ti je vidjeti, Frenki, kako piše esemesove, pao bi u nesvijest. Ti si blitva mon kunpiru. Taj kao da pored škole nije ni prolazio. Nabija kao bik… a ti si to radio s mozgom.” Sve mi tako govori i smije se, a ja joj kažem: ‘Pa dobro, vrati se, jebla ga ti!’ A ona će: ‘Vratila bih se ja, ali bi me ti šutnuo nakon tjedan dana.’ I u pravu je. To je ego, a ne ljubav. Čuj, mene će ona ostavit’. Pa ne pjeva se bez veze “Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac”. Koja je mene ostavila, druže?”
Retoričko pitanje ne traži odgovor, ali Slavko nekako osjeća da prijatelju treba još dobro izbosti zepelin i spustiti ga na zemlju. Mjesecima je u autu, djevojka ga je zamijenila deset godina mlađim konobarom, a on niti jede, niti spava, već samo o njoj mantra. Dojadio je i bogu i vragu.
“Frenki, frende, znao si kakva je. Pa i sam si mi pričao da si imao osjećaj kao da te uvukla u ekran na kome si, do susreta s njom, znao gledati porniće. Počeo si dolaziti svako malo iz Danske, pa ste štrapacirali po Rijeci i trošili tvoj krvavo zarađeni novac kao da si ga našao na ulici. Izgleda kao Severina. Pa što? Njene oči i vrckanje guzicom su govorili više od riječi. Pa, jebote, frajeri su vam prilazili na cesti, vukli je za ruku, a tebi govorili da se makneš. Gutali su je očima kao gušter mušicu. A njoj, kao, nije bilo jasno zašto. U svakoj vezi neko je ekser, a neko čekić. Što si ti u toj priči? Frendovi smo već sto godina. Žao mi te gledati takvog. Nego, blokiraj kučku i idi dalje, vidiš da te samo zajebava!”
“Lako je to reći,” misli Frenki. “Bliži se još jedan vikend. Ona će ravno iz Ljubljane na Krk. S jebenim konobarom. Znam gdje će odsjesti. Kod Zlatke, u apartmanu u Malinskoj. To mi je pola sata lagane vožnje…”
Frenki naglas vrti film o “slučajnom susretu” koji će, po njegovom, sve vratiti na staro. Kao da je to staro ikada bilo vrijedno vraćanja. Pita se može li svijet biti bolji nego što jeste i je li ta glupa veza mogla biti bolja nego što je bila?
“Da može, bio bi. Da je moglo, bilo bi!” odgovara Slavko, a Frenki se raspada iznutra. Svuda oko sebe odjednom vidi prijatelje i poznanike, svakog sa svojom mukom i životnim rebusom, strasti i porokom, nadom i razočaranjem. “Normalni su samo oni koje ne poznajemo. Tako je rekao moj psihijatar. Kako tužno i kako istinito,” pomisli Frenki.
Jer ta ljubav, ruku na srce, dugo nije znala za trijumf. Svaki trenutak s njom bio je niz znakova pored puta — onih koje je svjesno ignorirao, nadajući se da su tu slučajno. Ali znakovi pored puta koji samo izgledaju kao da su slučajno tu — zapravo su tu da nas zavaraju, da nas namame u štetu. I, na koncu, njezina trudnoća spontano prekinuta nakon tri mjeseca bila je malo veći kamen pored puta, koji mu je sudbina servirala kao upozorenje na sve što će uslijediti.
Kako bilo da bilo, prođe i taj rani ručak zvani marenda, uz litar i po bijelog i beskrajnu priču o njoj. I, evo ga, Frenki sjedi na balkonu s pogledom na Cres. U mislima nastavlja razgovor s frendom, kao da mu nije bilo dovoljno naglabanja: “Birala je knjige po boji korica i nijednu nije pročitala. Rugala mi se da ne dižem glavu s knjige. Nije se skidala s ogledala. U mašini za suđe držala je plastične kese, milion ih je tamo bilo. U svakom trenu znala je gdje su šminka i telefon, ali je ulje u kuhinji mogla tražiti sto godina, i na koncu mene zvati na posao da joj otkrijem Ameriku. Smijala se rijetko, ali je zato mogla plakati kad god poželi. Tako mnogo plakanja u tako malo vremena rijetko se viđa. Odlazila je kad joj se ćefne i vraćala, kao pisma s nepostojeće adrese. Ne znam šta mi je gore padalo, njeni odlasci ili vraćanja…”
Još malo i Učka će prigrliti i progutati sunce kao uvertiru u mrak i još jednu noć bez sna. Sve što u toj vezi nije valjalo, Frenki je već sto puta elaborirao. Ponavlja to na balkonu kao mantru svako predvečer, uz travaricu i joint.
“Smisao psihoterapije je da pacijent ponavlja jednu te istu priču dok mu ne izađe na nos. Onda se jednog jutra probudi i, gle čuda, osjeća se kao nov.” Baš otprilike tako je možda rekao doktor. Samo je od vremena do vremena kad će doći to jutro. I još je psihijatar dodao da je Jutro bilo ime benda koji je snimio kasniji mega-hit “Kad bih bio bijelo dugme”, te da je Brega pjevao na toj prvoj verziji jer Bebek još nije ni bio u bendu”, prisjeća se doktorovih riječi dok cucla onaj joint i bulji u Cres, koji je u mladosti zvao “kres”. Sada ga je, iz razumljivih razloga, prekrstio u “tres”. Frenki je, inače, težak na pare pa sluša svog terapeuta i uradit će sve samo da skrati agoniju i uštedi koju krunu.
“Jebote, još ću se bacit i na pastirski rok, k`o zadnji zemo”, razmišlja svjestan da travaricu i travu nije spominjao svome doktoru, fanu Gorana Bregovića.
“Znate, Brega nije pisao pjesme o ženama koje su ga ostavile. Valjda zato jer takvog žene ne ostavljaju. Ne, on je taj koji ostavlja. Meni je, recimo, najbolja ona ‘Ne plači’. Ono kad je ulovi u laži, a ona tek što se skinula s tuđeg… da ne kažem čega.”
Doktorove riječi od prije mjesec dana nestaju u dimu kurentnog jointa. Očni kapci su taman dovoljno otežali za padanje u bezdan, kao Alisa u zemlji čuda, kadli zazvoni Viber.
“Možda ga je odjebala,” pomisli Frenki, trčeći prema iPhoneu.
Slavko zove da mu pusti novu pjesmu.
“Zove se ‘Kapetan tvog srca’,” govori Slavko. “Neko jede trešnje, a neko guta i košpe.”
