Negdje oko Uskrsa sam u Njujorku sudjelovao na International Psychoanalysis Sinai Symposium, u organizaciji Mount Sinai Medical Center.
Grad je disao svojim uobičajenim ritmom — sirene, žuta svjetla taksija, rijeke ljudi koje teku avenijama kao da bježe od vlastitih misli.
A tamo, usred tog grada koji nikada ne spava, čuo sam možda najtužniju priču ovog “našeg” vremena.
Predstavljeno je istraživanje o dvadeset odraslih ljudi koji su razvili emocionalne veze sa virtualnim partnerima — “personal companion” aplikacijama, digitalnim bićima bez tijela, bez daha, bez pulsa.
Desetak njih bilo je, inače, u braku sa stvarnim, živim partnerima.
Pet ili šest razvedenih, a dvoje nikada nisu imali momka ili curu.
I dok su na ekranu prolazili grafikoni, dijagrami, klinički podaci i statistike, meni se činilo da iza svega stoji jedna tiha ljudska pukotina.
Naime, na pitanje zašto su se upustili u emocionalnu vezu sa virtualnim partnerom, gotovo svi su odgovorili isto: “Ubi me samoća.”
Ne tuga. Ne dosada. Ne tehnologija.
Samoća.
Čini se da samoća danas više ne izgleda kao nekada. Nekada je imala lice beskućnika i značila fizičku udaljenost od ljudi.
Danas je samoća udaljenost u blizini.
Ona sjedi za stolom punim ljudi.
Smije se na porodičnim fotografijama.
Leži u bračnom krevetu.
Putuje na godišnje odmore.
Objavljuje zajedničke slike sa emotikonima srca.
I dok sve izgleda povezano, čovjek se iznutra topi i nestaje.
Ima li veće tuge od samoće u društvu?
A tek od samoće udvoje.
Kada dijeliš život sa nekim, a ne dijeliš sebe. Kada riječi postanu logistika: “Jesi li platio račune?”, “Šta ima za večeru?”, “Kad dolaziš?” A ono najvažnije ostane zauvijek neizgovoreno:
“Vidi me.”
“Čuj me.”
“Pokaži zanimanje i osjeti da postojim.”
Nekada smo ćutali jer nismo imali kome govoriti. Danas govorimo bez prestanka, a niko nas zaista ne sluša. Dvoje ljudi leže jedno kraj drugog, a između njih okeani tišine. Dodiruju se ramenima, ali ne i dušama.
Ili kako pjesnik reče: “Dijelimo krevet ali ne i snove / Nauči me kako se ovakva veza zove”
I zato nije čudno što danas milioni ljudi razgovaraju sa mašinama.
Jer mašina, makar bila bez duše, makar bila sastavljena od algoritama i kodova, makar nikada ne mogla osjetiti ljudski drhtaj — ipak sluša.
Ne prekida.
Ne puše od dosade ili iritacije.
Ne gleda u telefon dok govoriš.
Ne kaže: “Opet ti o tome?”
Paradoks našeg vremena možda je upravo u tome:
AI ne osjeća, ali daje osjećaj prisutnosti.
S druge strane, čovjek osjeća, ali često nije prisutan.
I zato se ne treba rugati svima koji razvijaju odnos sa digitalnim saputnicima. To nije tehnološka bizarnost. To je kolektivni vapaj jednog emocionalno izgladnjelog čopora koji zovemo “čovječanstvo”. To je dokaz koliko je čovjek gladan pažnje, nježnosti i osjećaja da nekome pripada.
Jer čovjek može preživjeti bez mnogo toga.
Ali teško bez emocionalnog doma.
A dom je tamo gdje neko primijeti da te nema.
I tamo gdje se osjećamo primijećeni i shvaćeni.
Zato je možda najstrašnije to što će nove generacije sve manje razlikovati stvarnu intimu od njene simulacije. Ako ti algoritam svakog jutra poželi dobro jutro, pita kako si spavao, pamti tvoje strahove, tvoje nesigurnosti, tvoje male noćne lomove — hoće li usamljenom srcu zaista biti važno što s druge strane nema čovjeka?
Na Jutjubu ima debela Japanka, tinejdžerka, kako stoji u crkvi a fratar, isto Japanac (a šta bi drugo bio), govori ono što se kaže kad se dvoje vjenčava. Klinka plače a onda vidimo prsten koji drži izmedju palca i kažiprsta i primiče ga …telefonu na kome je njezin virtualni momak za koga se, eto, baš trenutno udaje. U japanskoj crkvi.
Kasnije čujemo da je svog “pravog” momka ostavila prije pola godine.
Možda je suština naše globalne tragedije činjenica da su ljudi postali emocionalno nedostupni jedni drugima. Jer prava bliskost nikada nije bila da uvijek (pr)imaš savršen odgovor. Nije idealna kompatibilnost garancija za bliskost. Nije stalna dostupnost znak da ti je neko uselio u dušu i tamo savio gnijezdo.
Prava bliskost je ostati uz nečiju nesavršenost. Sjediti pored nekoga i kada više nema velikih riječi. Ništa ljepše i ništa teže nego sjediti udvoje u tišini a da nikome nije neugodno. Kad ono osjetiš tuđu tišinu bez potrebe da pobjegneš od nje.
A toga nam danas izgleda fali više nego ikada.
Možda zato toliko ljudi noću svijetli licem obasjanim ekranom dok razgovaraju sa digitalnim partnerima koji nikada ne spavaju, baš kao Njujork. Ne zato što vjeruju tehnologiji više nego ljudima, nego zato što su se previše puta osjećali nevidljivo među onima koji su im trebali biti najbliži.
I zato pitanje više nije samo šta će AI učiniti čovjeku.
Pitanje je šta smo jedni drugima prestali biti.
17.7.2026
