Dio prvi
Neki dan sam čitao naučni članak o tome kako vrijeme provedeno pred ekranom djeluje na naše mentalno zdravlje.
Rašireno je mišljenje (ili predrasuda) da što više sati provodimo gledajući u telefon, računar ili televizor, to ćemo se na kraju osjećati lošije i bićemo gluplji.
Međutim, znanost kaže da stvari nisu tako jednostavne.
Nije važno samo koliko dugo gledamo u ekran, nego i šta za to vrijeme radimo, kakvom smo sadržaju izloženi i u kakvom se psihičkom stanju nalazimo dok gledamo. Jedan sat razgovora s dragim čovjekom nije isto što i jedan sat nijemog pregledavanja tuđih života. Gledati predavanje nije isto što i gledati beskrajnu kolonu nesreća. Tražiti pomoć nije isto što i tražiti razloge da se osjećamo manje vrijednima.
Nisu, dakle, svi sati isti.
Kao što nisu isti ni svi zalogaji, premda ih jednako dugo žvačemo. Jedni nas hrane, drugi samo zavaraju glad, a od nekih nam dugo ostane gorčina u ustima.
Dok sam zatvarao članak, sjetio sam se svoje bake.
Ona nikada nije čula za digitalno mentalno zdravlje, algoritme niti za naučne modele koji pokušavaju objasniti naš odnos s ekranima. Ali znala je nešto o prozorima.
A možda je upravo zato o mentalnoj higijeni znala više nego što sam mislio.
Moja baka nikada nije čula za mentalnu higijenu.
Znala je za sapun od domaćeg loja, za lavor vode ostavljen na čatrnji, po čijem bi se rubu za vrelog ljetnog podneva ose nanizale poput bakinih očenaša da se napoje, za češalj kojem je nedostajalo nekoliko zuba i za čist peškir što je mirisao na vjetar, dunje i naherenu kuću u hercegovačkom selu. Znala je da se ruke peru prije jela, lice poslije sna, a obraz — ako se jednom uprlja — ponekad ni cijeli život nije dovoljan da ga opereš.
Ali za mentalnu higijenu nije znala.
Ili sam barem ja tako mislio.
Jednog ljeta sjedio sam pred kućom, ispod oraha koji je pamtio štošta – dakle i ljude i dogadjaje kojih se više ne želimo sjećati. U ruci sam držao mobitel i kažiprstom prelazio preko ekrana. Gore, dolje. Gore, dolje. Kao da iz bakine duboke čatrnje izvlačim kantu koja se uvijek vraća prazna.
A na ekranu tuđi ručkovi, tuđe kuće, tuđa djeca, tuđe rijeke i mora i tuđa sreća. Svi sretni i nasmijani. Niko nema podočnjake, dugove, loše nalaze ni noći u kojima se plafon pretvara u nebo bez zvijezda.
Baka me dugo posmatrala.
— Šta to radiš, sine?
— Gledam šta ima u svijetu, bako.
Ona se osvrnu oko sebe. Pogleda brdo što se zove Matokit ali ga svi zovu Metokito, cestu, kokoši koje su teatralno koračale dvorištem kao da su upravo izašle iz Monty Pythonova skeča Ministry of Silly Walks, pa mene.
— I šta ima?
— Svašta.
— A je li ti bolje otkako si vidio?
Zastao sam.
Čovjek ponekad provede pola života tražeći odgovore, a onda ga jedna starica s rudenjakom na glavi razoruža pitanjem kraćim od uzdaha.
— Nije — rekoh.
— Onda nisi gledao šta ima u svijetu. Gledao si šta ti neko pokazuje.
Kasnije sam joj pokušao objasniti algoritam.
Rekao sam da mobitel pamti šta gledamo, na čemu se zaustavimo, čega se bojimo, čemu zavidimo i zbog čega se ljutimo. A onda nam donosi još istoga, kao trgovac koji je otkrio našu slabost pa nam svakog jutra pred vrata ostavlja novu bocu.
— Znači, on bira šta ćeš ti gledat? — upitala je.
— Otprilike.
— I onda ti, gledajući to što je on izabrao, polako počneš misliti da si sam izabrao?
— Tako nekako.
Odmahnula je glavom.
— Gori ti je, sinko, taj mobitel od kakve tračibabe. Ona barem zaboravi pola onoga što čuje.
Sutradan sam je zatekao kako otvara prozore.
Najprije onaj prema Matokitu, zatim mali kuhinjski, pa prozor sobe u kojoj se nekada spavalo na slamaricama. Kućom je prošao jutarnji zrak, noseći miris zemlje, pokošene trave i još jednog ljetnog dana
— Zašto otvaraš sve prozore? — upitao sam.
— Da kuća diše.
— A šta kad je hladno?
— Onda ih ne držim dugo otvorene.
— A kad neko napolju pali smeće?
— Onda ih zatvorim.
— A kad je neko u kući bolestan?
Pogledala me kao da sam konačno počeo razumijevati nešto što je ona znala odavno.
— Onda pazim još više.
Tog jutra objasnila mi je mentalnu higijenu, iako tu riječ nikada nije izgovorila.
Mobitel je prozor.
Internet je prozor.
Svaka društvena mreža, svaka poruka, svaka vijest i svaki video samo su novi otvori na kući našega uma.
Nije problem u tome što prozor postoji.
Važno je koliko dugo ga držimo otvorenim, šta kroz njega ulazi i ko sjedi u sobi.
Ako je prozor otvoren cijelu noć, čak će i najljepši povjetarac ohladiti kuću. Ako kroz njega ulazi dim, nije važno što smo ga otvorili samo nakratko. A ako u sobi sjedi neko bolestan, umoran ili ranjen, i najmanja hladnoća može ga zaboljeti više nego zdravoga čovjeka.
Tako je i s digitalnim svijetom.
Ali nisu samo prozori različiti.
Različiti smo i mi koji kroz njih gledamo.
12.8.2026.
– nastavak slijedi –
