Drugi dio
Nije svaki sat pred ekranom isti i nije svaki klik korak prema svijetu.
Jedan sat razgovora s djetetom koje živi daleko može ugrijati čovjeka više nego podnevno sunce. Jedna poruka usamljenom prijatelju može biti mala daska bačena nekome ko se utapa. Muzika, knjiga, predavanje, susret ili pogled na šumu mogu otvoriti prozor prema svjetlu.
Ali tri sata nijemog klizanja kroz tuđe živote mogu u čovjeku ostaviti osjećaj da je zakasnio na vlastitu sreću.
Nije ni svaki sadržaj isti.
Neke slike su kao čista voda. Druge su kao vino: lijepe dok ih je malo, opasne kada zaboravimo mjeru. Treće su kao slana voda — što ih više pijemo, sve smo žedniji.
Postoje sadržaji koji nas povezuju.
I oni koji nas uspoređuju.
Postoje riječi koje liječe.
I riječi koje ulaze u čovjeka kao usitnjeno staklo iliti srča: ne vide se, ali sijeku pri svakom pokretu.
Neke nas vijesti upozoravaju na stvarnu opasnost, dok nas beskrajna kolona loših vijesti može ispuniti strahom i uvjeriti da smo premaleni da bismo išta promijenili. Tada prst nastavlja kliziti po ekranu, a duša stoji na mjestu, ukočena poput srne pred farovima automobila u noći.
Nisu, konačno, ni svi ljudi isti.
Ono što jednoga nasmije, drugoga može poniziti. Ono što jednome pruža društvo, drugome može postati sklonište od bruke stvarnoga života. Onaj ko već u sebi nosi nemir čut će oluju i u običnoj kiši. Onaj ko ne vjeruje u vlastitu vrijednost u tuđim će fotografijama stalno pronalaziti dokaze protiv sebe.
Jer čovjek ne gleda ekran samo očima.
Gleda ga i svojim ranama.
Svojim strahovima.
Svojim godinama.
Svojom samoćom.
Gleda ga svim onim što je preživio i svim onim što još nije uspio razumjeti.
Zato mentalna higijena ne znači pobjeći od tehnologije.
Ni baka nije zazidala prozore da joj u kuću ne bi ušao dim. Samo je znala kada ih treba otvoriti, a kada zatvoriti.
Mentalna higijena znači povremeno zastati i upitati se:
Jesam li nakon ovoga mirniji ili nemirniji?
Jesam li se s nekim povezao ili sam se samo uspoređivao?
Jesam li nešto naučio ili sam još jednom nahranio vlastiti strah?
Držim li ja telefon u ruci — ili telefon drži mene u šaci?
Te večeri ostavio sam mobitel na stolu.
Sunce se lijeno spuštalo iza Matokita, bez reklama i obavijesti. U daljini će uskoro zažmirkati svjetla Vrgorca, iz kojeg je Tin Ujević ponio svoj nemir u svijet. Pomislit ću kako je teško biti slab, kako je teško biti sam i biti star, a biti mlad; kako čovjek putuje dolinom svijeta turobnom, po trnju i po kamenju, tražeći moćnu riječ, odgovor i ljubav…
I kako je sve od pamtivjeka isto.
Baka je donijela dvije kafe i par kocki šećera.
— Ne gledaš šta ima u svijetu? — upitala je.
— Gledam.
— I… šta ima, bolan?
Pogledao sam nju, kuću, Matokit i posljednju traku svjetlosti na horizontu.
— Ima svega, bako. Samo sam do sad gledao kroz pogrešan prozor.
Nasmiješila se i otpila gutljaj kafe.
Kuća je disala.
A prvi put nakon dugo vremena, disao sam i ja.
Jer mentalna higijena nije pranje svijeta od svega što nas uznemirava. Svijet se ne može oprati i neće nikada biti savršeno čist.
Mentalna higijena je svakodnevno čišćenje vlastitih prozora.
Da kroz njih jasnije vidimo.
Da znamo kada ih otvoriti.
Da imamo snage zatvoriti ih pred dimom.
I da nikada ne zaboravimo:
Nije svaki klik korak prema svijetu.
Neki nas, poput tihe riječne struje čiju snagu prekasno osjetimo, neprimjetno, ali sigurno, odnose daleko od onoga što uistinu jesmo.
29.8.2026.
