Danas je važnije biti popularan nego biti pametan i vrijedan, pa tako i vrijedan popularnosti. Javna afirmacija i popularnost su anestetik koji maskira nemoć da se prodre u dublje slojeve vlastite ličnosti. Popularnost je carstvo endorfina (“hormoni sreće”), koji se oslobađaju pri svakom divljenju drugih. “Gdje ćeš veće sreće od hiljada lajkova?”, reče Narcis pa ostade živ. Ali skupljači(ce) lajkova uglavnom su usamljene i nesretne osobe, miljama daleko od stvarnosti. Popularnost je danas rezervirana za one lijepo upakirane, ali uglavnom prazne. Slava na brzinu, “carskim rezom”, ne čini popularnu djevojku princezom.
Tako postignuta slava traje koliko i život vinske mušice, bez obzira na oblast u kojoj se pokušava postići. Najčešće je to svijet estrade, odnosno muzike.
Muzika je nekada bila “umjetnost koja se sluša”. Stariji stanovnici cyberspace-a sjećaju se Radio Luksemburga, gdje su mogli čuti svjetske hitove prije nego stignu do domaćih radio stanica. U vrijeme kada su svi gradovi bili “naši”, i muzika je bila naša i drugačija od ove danas. Tada su svirali svirači, a pjevali pjevači. Nekada smo slušali prenose utakmica na tranzistorima i zamišljali kako Šurjak trči po lijevom krilu, obavezno padajući dok nabacuje centaršut. Danas više ništa ne zamišljamo. Kako je naša mašta zakržljala, tako su nam i pjesme postale površne i bezdušne, pa se sa čežnjom prisjećamo boljih dana. Jer muziku danas, prije svega, gledamo. Zato bi možda bilo bolje da smo slijepi, kako bismo napokon čuli ono što gledamo. Jer, da smo kojom srećom poslušali, možda ne bismo ni pogledali, ako iole cijenimo ograničeno vrijeme koje nam je dato za boravak na zemlji.
Zašto je važno slušati riječi u pjesmama za pjevanje?
Riječi u pjesmama nisu samo dekoracija, već mostovi prema dubljim emocijama i razumijevanju. Ako slušamo samo ritam, gubimo priliku da uđemo u svijet autora i shvatimo njegovu poruku. Ponekad je to, doduše, i dobro jer poruke autora nisu uvijek pozitivne i konstruktivne, a o stilu i pjesničkim dubinama i visinama da i ne govorimo.

Ostaje misterija da li publika koja ide na koncerte izvjesnih estradnih zvijezda zaista abstrahira, recimo, ovakve autorske vrhunce:
„Kada s drugim vidiš me, trebat će ti EKG“ ;
„Imam dokaz da si bio sa mnom, imam dokaz za ljubavni čin, imam dokaz nosim ga u sebi, on se zove nerođeni sin“;
“Plitak potok, a voda duboka…”;
“Pozn’o bih te među ruža trista, ali nije svaka ruža ista!”
“Nisam majstor da napravim bure, ali sam majstor da osvajam cure!”
“Mala moja, na vrh kola stani, da te moje oko nanišani!”
“U majku se klela ti, krstila pred svima, da te neću imati sigurna si bila!”
Lista umotvorina je nepregledna pa ćemo ovdje stati i upitati se slušamo li riječi (ovakvih) pjesama. Netko će reći da gore navedeno treba shvatiti kao šegu i ništa drugo. Na isti vic se samo rijetki smiju dva puta. Postojali su davno npr. “Rokeri s Moravu” i “Nervozni poštar” kojima je cilj bio i da nasmiju kroz satiru u stihovima. Gore navedeno nije ni blizu onome što su “satiričari u narodnoj muzici” nekada radili. However, evidentno je da “sve može” i da nam “plitka voda” ni najmanje ne smeta. Čonta, frontmen Pekinške Patke, komentirao je naslov jedinog albuma benda “Plitka poezija” riječima: “I u plitkoj vodi se čovjek može okupati”. To je moguće, ali neki bi i da zaplivaju. Međutim, komisije za cenzuru ili šund više ne postoje. Nema lektora koji autoru može reći da u plitkom potoku ne može biti duboka voda, i da …OMG …
No, izgleda da sve to ne smeta masama koje hrle u arene. Arene su, baj d vej, smišljene kada i izreka “hljeba/kruha i igara”, dakle u doba starog Rima. Dadoše ljudima arene i gladijatore …i propade veliko carstvo. Mi danas imamo pametne telefone i “igre” dostupne čak i dok sjedimo na WC-u. Iako internet pruža mogućnost za učenje i osobni razvoj, većina sadržaja koji su popularni tj. imaju najviše klikova, nisu ni pametni, ni znanstveni, ni motivirajući…. A šta su onda ? Onda su, prije svega, zabavni, a zabave nikad dosta.
Jer koga su još usrećili Hegel i Platon ?
Znanstvena istraživanja pokazuju da riječ može doslovno “oživjeti” stanicu/ćeliju. Svaka riječ ima moć da oblikuje naše misli i osjećaje, pozitivno ili negativno. Dakle, svjesno biranje riječi u pjesmama koje slušamo je i biranje pravca u kojem ćemo razmišljati i osjećati. Pjesme koje slušamo su putokazi, a mi biramo kojim ćemo putem krenuti.
Svaka umjetnost vrijedna svog imena, pa tako i pisanje pjesama za pjevanje (i plakanje), treba imati za cilj katarzu – transformaciju, kako bismo postali bolji ljudi, a svijet bolje mjesto za življenje i umiranje. Tra-la-la pjesmuljci su OK da nas kratkoročno razvesele, ali rijetko nas čine boljim ljudima. Pjesme koje nas mogu natjerati na razmišljanje i učiniti boljim od onih koji smo bili jučer, ne pišu i ne pjevaju zgodne tete sa mozgom starlete.