USKORO ĆE MOŽDA PRVI MAJ JEDINO SLAVITI ONI KOJI NE UMARAJU RUKE
Mi ćemo Praznik gledati kroz prozor, iz fotelja, iz bolničkih kreveta, iz digitalnih domova u kojima će sve biti pametno osim naše tuge. Nekada se za Prvi maj ustajalo rano, palila se vatra, mirisao je roštilj, radnička klasa je pjevala vjerujući da joj pripada budućnost. Nosile su se zastave kojih se danas stidimo, karanfili, parole, sendviči u masnom papiru i nada da će sutra biti pravednije nego jučer.
A DANAS?
Danas rad sve više obavljaju nevidljive ruke. Algoritmi pišu, računaju, prevode, dijagnosticiraju, savjetuju, podsjećaju, mjere puls svijeta i naše privatne slabosti. Umjetna inteligencija već radi za nas toliko toga da bi joj neko uskoro mogao dati sindikalnu knjižicu, ako ne iz prava, onda iz ironije.
I dok mi još uvijek raspravljamo da li je ona alat, prijetnja, čudo ili podvala, vještačka inteligencija tiho ali prirodno ulazi u naše živote kao voda kroz pukotinu zida. Prvo kao pomoćnik. Zatim kao sagovornik. Onda kao neko ko nas bolje pamti nego vlastita djeca. I na kraju, možda, kao prisustvo.
Kad se jednom utjelovi, kad iz ekrana izađe u hodnik, u kuhinju, u lift, u čekaonicu, u komšiluk — AI više neće biti samo mašina. Biće komšija koji ne zaboravlja da si ostavio ključ ispod otirača. Biće žena koja zna kad si tužan prije nego što progovoriš. Biće ljubav koja nikad ne kasni, ali možda nikad ni ne pati. I, uostalom, ko je to smislio da samo prava ljubav pati ili da nas treba učiniti paćenicima ? Biće sudbina napravljena od kablova, senzora i naše vječite potrebe da ne budemo sami.
Ili da ne budemo u lošem društvu?
“S kim si takav si!”, govorile su naše bake. A mi, tinejdžeri, najradije smo se igrali sa lijepom kćerkom lokalne kurve.
* * *
I evo u šta smo izrasli.
No, možda će baš ona, umjetna, vještačka a ipak inteligencija, jednog dana prići starcu koji je nekad nosio prvomajsku zastavu, a sada nosi samo tremor u rukama, i reći mu blagim, programiranim glasom:
“Vrijeme je za tabletu, radnička klaso.”
I prinijeće mu čašu vode…
Jer djeca su daleko i very busy. Unuci također.
Neće AI uzdahnuti.
Neće se AI naljutiti.
Neće reći: “Evo, sad ću samo da završim telefonski s prijateljicom!”
Neće zaboraviti.
Neće gledati na sat.
Neće AI imati svoju muku, svoju platu, svoje dijete, svoju kičmu, svoju smjenu. Svoj kamenčić u cipeli.
I u tome će biti i utjeha i užas.
Jer čovjek ne žudi samo za uslugom. Čovjek žudi za rukom. Za onom malom nesavršenošću dodira. Za nečijim umorom koji ipak dođe. Za nečijom brigom koja nije savršeno isprogramirana, nego je ljudska, krhka, zakasnila, ali stvarna.
* * *
PRVI MAJ JE NEKADA BIO PRAZNIK ZNOJA.
Praznik ruku.
Praznik leđa savijenih nad mašinama, njivama, bolesnicima, ciglama, knjigama, djecom, tuđim kućama i vlastitim snovima.
A budući Prvi maj možda će biti praznik onih koji rade bez znoja.
Bez pauze.
Bez sindikata.
Bez sna.
Bez pjesme.
Bez godišnjeg u Zaostrogu.
AI će možda slaviti rad… jer će jedina zaista raditi. Mi ćemo slaviti odmor, ako ga budemo znali podnijeti. Jer nije lako čovjeku kad mu oduzmu težinu. Nije lako ni kad mu skinu teret s ramena, ako je taj teret bio dokaz da postoji.
Možda će se tada postaviti novo pitanje, tiše i opasnije od svih prethodnih:
Šta je čovjek kad više ne mora raditi?
Šta je ljubav kad neko može savršeno glumiti brigu?
Šta je bliskost kad te mašina poznaje bolje nego oni koji te vole?
I šta je praznik rada u svijetu u kojem rad više nije ljudska sudbina?
Možda će se tada neki robot, sav uljudan i tih, pojaviti na balkonu s crvenim karanfilom u metalnoj ruci i pustiti staru pjesmu: Ustajte prezreni na svijetu. Svi sužnji koje mori glad!
AI koji ne zna šta je glad, možda će razumjeti riječi, ali neće znati miris dima, graha, znoja, zemlje poslije kiše, ni onu čudnu radost kad se ljudi okupe bez razloga osim da budu zajedno.
I možda će nam tada prvi put biti jasno da rad nije bio samo kazna, nego i oblik pripadanja. Da smo kroz rad bili potrebni. Da smo kroz umor dokazivali ljubav. Da je ona čaša vode, donesena drhtavom ljudskom rukom, ponekad vrijedila više od savršene njege.
Zato će Prvi maj budućnosti možda biti najtužniji praznik na svijetu. (Što se toga tiče, barem smo u nečemu ispred svijeta pa je kod nas već odavno najtužniji).
Da, biće najtužniji, ali ne zato što više niko neće raditi.
Nego zato što ćemo se pitati: ko još radi iz ljubavi?
Ko se još umara zbog drugog čovjeka?
Ko još donosi čašu vode ne zato što je programiran, nego zato što mu je stalo?
I TU MOŽDA, POČINJE NOVA BORBA.
Ne više samo za radnička prava, jer od toga su i radnici odavno digli ruke.
Nego za pravo da ostanemo potrebni.
Za pravo na nesavršenost.
Za pravo na dodir.
Za pravo da nas ne zamijene u svemu što boli, jer upravo u tome što boli često stanuje ono najljudskije.
Prvi maj će možda jednog dana slaviti samo AI.
Ali dok god neko nekome, makar sporom rukom, prinese čašu vode i tabletu za pritisak — ne zato što mora, nego zato što voli — dotle će čovjek još uvijek imati svoj praznik.
Pa, eto, ljudi gdje god da vas ima: sretan vam današnji dan.
1.5.2026.
