„Trebala sam otići na vrijeme, doktore.“
Bila je to prva rečenica koju mi je izgovorila sredovječna žena, moj novi pacijent.
Sjedila je preko puta mene, tiha, gotovo neprimjetna, a njene oči nosile su težinu još neizgovorenih riječi. Svaki lagani trzaj ruke, spušteni kutovi usana, tihi uzdah – pričali su priču o promašenim trenucima, propuštenim prilikama i godinama koje su prošle neopaženo i podmuklo. Glas joj je bio umjeren, ali u njemu je titrao tihi pritisak godina: žaljenje koje oblikuje osmijeh, misao, dah. Govorila je, između ostalog, i o psiho-fizičkom nasilju u vezi.
No, ovo nije priča o nasilju već o važnosti odlaska na vrijeme.
Sjećanje na tu konsultaciju danas je moj vodič kroz razmišljanje o mentalnoj higijeni. Njena tišina, umor i dostojanstvo su metafora za svakoga ko živi u vremenu buke, gdje se površnost prodaje kao dubina, a utrka bez cilja naziva napretkom. Kao i ona, često nosimo teret tuđih očekivanja i vlastite nesigurnosti, zanemarujući činjenicu da jednom treba stati.
Empatija, iskrenost i poštenje – vrijednosti koje sam u njoj prepoznao – nisu slabosti. Baš kao što je ona sjedila, dignute glave, a opet povučena, oni su stubovi čovjeka, nevidljivi, ali nepokolebljivi. Njena rečenica o odlasku na vrijeme postala je ritam kroz koji sam shvatio da najveća hrabrost nije u podizanju glasa, već u tihoj ranjivosti, izgovorenoj bez straha. I u sposobnosti da se ode, kako bi se ostalo vjerno sebi.
Sreća nije u fanfarama spektakularnih pobjeda. Ona se skriva u tihim trenucima – u osmijehu onoga kome smo pomogli, u oku onoga ko osjeti da nije sam. Radost, poput goluba pismonoše, uvijek se vraća – iako često šapuće: „Odlazim, odlazim… nikad više ti neću doć`…“ To je ona najčešća a opet tako previđena vrsta sreće: ona koja ne traži dokaz, nego se osjeća u jednostavnosti trenutka.
Naša sjećanja plešu između ostvarenog i sanjanog, baš kao i priča moje pacijentice. Ko i šta nas jače oblikuje – ono što smo imali ili ono što nikada nismo dotakli? Njezina svijest o propuštenim prilikama je ogledalo sviju nas: nedostižno često hrani maštu više nego posjedovanje; amputirani duh nema proteze; kad izgubimo smisao, nema nadomjestka. Zato treba otići na vrijeme – kao što je ona to nevoljko izgovorila – jer sve ima svoj rok trajanja. Otići s ljubavlju, s vjerom, s onim što je ostalo iskreno. Otići kao pjesma koja se šapatom završava, ali odjekuje vječno.
Vrijeme nas podsjeća na krhkost očekivanja. Ko čeka, taj se nada, a rijetko se čovjek nada nesreći. Njezina rečenica, jednostavna, ali snažna – treba otići na vrijeme – prije nego što srce postane umorno od tuđih očekivanja, prije nego što snovi postanu tuđi. Otići dok još osjećamo toplinu jutra, dok možemo ostaviti osmijeh, riječ, gestu. Otići da bismo ostali svoji.
Mentalna higijena znači živjeti sada, kao što je ona, u tom trenutku predamnom, živjela – svjesna gorke sadašnjosti, ali i neugasle nade. Ko ne živi sada, postaje pisac bez riječi. Čovjek bez smisla ostavlja prazninu. Trag ostavljen u pijesku ne može se uporediti sa onim u kamenu – baš kao što njena odluka o odlasku postaje trajni znak hrabrosti, neovisno o propuštenom.
Ponekad gledam one koji su imali sve – karijere, snove, priznanja – ali nisu znali stati. Poseban je samo onaj koji liči na sebe, a ne na druge. Zato su valjda tako rijetki ti “posebni” u našim životima ili oko nas. Mentalna higijena podrazumijeva i hrabrost da se povučemo na vrijeme, bez žaljenja, bez osvrtanja. Treba otići na vrijeme – prije nego što tišina postane vrištanje, prije nego što pogled u ogledalu zaboravi ko si bio. Otići prije nego što sjena koju nosimo postane tuđa, prije nego što riječi ostanu neizgovorene i ruke prazne. Otići kao ptica što zna da je kraj gnijezda početak nečeg većeg.
Briga o duhu znači prihvatiti gorku sadašnjost koja je nekada bila sretna budućnost, ostati vjeran iskrenosti, empatiji i poštenju. Ali, možda je najvažnija lekcija koju današnja priča nosi zapravo da vas potakne na razmišljanje kako da provedete ostatak života; kako da pronađete hrabrost da živite sada, da ostavite trag u kamenu, a ne u pijesku. Da znate kada stati, kada otići, kada ostati vjerni sebi – bez kajanja, bez straha, s ljubavlju koja traje i kad sve fanfare utihnu.
Prof. Davor Mucić
www.davormucic.com
