U VREMENU STALNE POVEZANOSTI, brzih odgovora i neprekidne stimulacije, mentalna higijena postaje jednako važna kao i fizička. Način na koji pamtimo, mislimo i ulazimo u odnose više nije samo pitanje generacije, nego pitanje zdravlja i zdravog razuma. Ovaj tekst je pokušaj da razumijemo šta gubimo — često neprimjetno — dok vjerujemo da napredujemo.
Kad smo bili mladi, nismo mnogo razmišljali o tome jesmo li pametniji od svojih roditelja. Mi smo to, naprosto, znali. Ili smo barem mislili da znamo. I nije to bilo ni bezobrazno, ni pogrešno. Tako svaka generacija počinje — s uvjerenjem da vidi dalje nego oni prije nje.
Bijelo Dugme je bilo bolje od Himze i Safeta. Studenti su igrali košarku, a ne fudbal. Nove Fosile i narodnjake slušali su “oni drugi”. Slušali su — ali o tome nisu govorili naglas.
Danas narodnjake slušamo javno, a svoje “ispade” s ponosom objavljujemo na društvenim mrežama. Rokenrol je postao zabava rijetkih, na mjestima koja više liče na sastajališta zatvorenih sekti nego na pokret “sex and drugs and rokenrol”.
Od devedesetih naovamo — prošlo je trideset godina — a malo toga se zaista novo pojavilo u muzici ovog prostora.
Neki dan čitam: mladi pjevač iz Vinkovaca pravi “boom” u regionu, pjevajući isključivo tuđe hitove.
Ono što se nekada pjevalo na hotelskim terasama, danas pravi zvijezde.
I niko se ne pita: čije su to pjesme.
Kao da više nije važno šta pjevaš, nego da se pjeva.
Kao da više nije važno ko je stvorio, nego ko je uspio prodati.
To više nije muzika. TO JE GUBITAK PAMĆENJA!
* * *
Jer ova generacija ne osjeća da zna manje. Naprotiv.
Ona vjeruje da zna više.
Kao što smo i mi vjerovali.
Samo što smo mi imali tišinu da u to vjerovanje uronimo, a oni imaju buku da u njoj prežive — ili da se u njoj izgube.
- NE ČITAJU.
Ne zato što ne žele, nego zato što ne mogu izdržati dužinu jedne misli. Ne sjede s knjigom, jer ih neko stalno zove — ne imenom, nego notifikacijom. - NE DRUŽE SE kao mi nekada. Imaju kontakte, ali nemaju odnose. Imaju mreže, ali nemaju komšiluk. Imaju sve, a nekako su sami.
- NE ŽURE U BRAK. Ne vjeruju u trajanje. Navikli su da se sve može zamijeniti. I ljudi, i stvari i osjećaji.
I onda se pojave roboti koji slušaju. Programi koji odgovaraju. “Companions” koji nikad ništa ne zamjere, nikad ne odu, nikad ne traže ništa. Uvijek su tu za tebe, ne osuđuju, podrška su i “vole” — bez da traže išta zauzvrat.
Lijepo, na prvi pogled.
A u stvari — i ne baš.
Jer odnos bez rizika nije odnos. To je usluga.
ALI TU SE PRIČA NE ZAVRŠAVA!
* * *
Umjetna inteligencija misli umjesto nas. Ne zato što je pametnija, nego zato što je brža. Nudi odgovore prije nego što smo stigli postaviti pitanje. Završava rečenice koje nismo ni pokušali dovršiti. Piše tekstove koje više nemamo strpljenja pisati.
I polako, gotovo neprimjetno, prestajemo vježbati ono što je temelj mentalne higijene:
Ne pamtimo — jer sve je dostupno, “just a click away”.
Ne povezujemo — jer algoritam povezuje umjesto nas.
Ne podnosimo neizvjesnost — jer odgovor dolazi prebrzo.
Ne ostajemo u nelagodi — jer je uvijek moguće “izaći”.
A bez nelagode nema rasta.
Bez čekanja nema dubine.
Bez odnosa nema identiteta.
* * *
I sad dolazimo do onog dijela koji nije prijatan.
Možda problem nije u generaciji Z.
Možda smo ih mi naučili da ne čekaju.
Da ne slušaju do kraja.
Da ne ostaju kad postane teško.
Možda smo im mi prvi pokazali da se iz odnosa izlazi čim prestane biti neugodno.
Možda smo im dali svijet koji funkcioniše besprijekorno, ali ne osjeća ništa.
I sad gledamo u njih i pitamo se šta im fali.
A ne pitamo se šta smo im dali.
Jer generacija koja ne zna voljeti svoga bližnjega nije nastala sama od sebe.
Nju je neko odgojio.
Baš kao što je neko odgojio nasilnike o kojima šutimo, dok govorimo samo o žrtvama. Jer je lakše biti žrtva u priči nego kriv u istini.
I tu dolazimo do onoga što boli.
- Lakše je reći: oni su slabiji.
- Lakše je reći: oni ne znaju.
- Lakše je reći: svijet se pokvario.
Teže je priznati: možda smo ga mi takvim napravili.
Jer kao što je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, tako smo i mi stvorili umjetnu inteligenciju — ne pametniju od nas, nego sličniju nama nego što bismo htjeli priznati.
Sliku bez povjerenja.
Zato možda problem nije u tome što ova generacija zaboravlja originalne pjesme.
Možda je problem u tome što smo mi počeli zaboravljati stvari koje su važnije od pjesama.
Zaboravili smo kako se sluša.
Kako se čeka — i kako podnijeti čekanje.
Kako se ostaje — i kada postane teško.
Zaboravili smo porijeklo, smisao i trajanje.
I zato se danas više ne pitamo čije su pjesme.
Jer više ne pitamo ni čije su riječi, ni čije su misli, ni čiji su životi koje živimo.
Jer kad počneš gubiti pamćenje — ne gubiš samo prošlost.
Gubiš i kriterij.
A kad izgubiš kriterij, sve postaje isto.
I pjesma i buka.
I odnos i usluga.
I čovjek i mašina.
I zato najteža istina nije da dolazi generacija koja zna manje.
Najteža istina je da dolazi generacija koja nas je zatekla bez pamćenja.
A kad nema pamćenja — nema ni identiteta.
A bez identiteta nema ni mentalnog zdravlja.
To više nije pitanje muzike.
To je pitanje mentalne higijene.
To je gubitak pamćenja.
“A ko ne pamti — iznova preživljava.”
Reče Johnny jednom.
A mi zaboravismo.
