Nekada se govorilo da se muškarci zaljubljuju očima, a žene ušima. I jedni i drugi zanosili su se blistavim snovima, hraneći srca nadom da će ljubav trajati. Muškarci se nisu mnogo promijenili. A žene?
U šta se, recimo, zaljubljuju žene žrtve nasilja? Sigurno ne u poniženja, batine i modrice – ni one na tijelu, ni one dublje, na duši. One se zaljubljuju u sigurnost. U glas koji ne prijeti. U dodir koji ne prisvaja. U tišinu bez straha. U osjećaj da mogu disati bez opreza.
Pa, ako je tako – a trebalo bi biti – gdje, kada i zašto kola krenu nizbrdo?
Rijetko kada počne dramatično. Gotovo nikada nasilje ne dolazi s upozorenjem. U početku je tu pažnja, često preobilna. Zaštita koja izgleda kao briga. Ljubomora koja se predstavlja kao dokaz ljubavi. Kontrola koja se maskira odgovornošću. Prvi nagli ton opravda se umorom. Prva uvreda stresom. Prvo guranje “trenutkom slabosti”.
Nizbrdica počinje naizgled neprimjetno – u pomjeranju granica. U prihvatanju onoga što jučer ne bismo prihvatili. U tišini kojom opravdavamo nečiju grubost.
Psihologija nasilja često počiva na dinamici moći i kontrole. Postoji faza idealizacije, zatim napetosti, potom incident, pa kajanje i obećanje promjene – i krug se ponavlja. Svaki krug ostavlja manje samopouzdanja i više sumnje u vlastitu procjenu. Žrtva počinje vjerovati da je problem u njoj. Da je pretjerala. Da je izazvala. Da je mogla biti bolja, tiša, strpljivija. Da se oblači krivo, da gleda gdje i koga ne bi smjela, da govori više nego što i šta bi trebalo itd.
Tu se uključuje i nešto dublje – trauma vezanosti. Kada je nasilje isprepleteno s povremenom nježnošću, stvara se snažna emocionalna konfuzija. Strah i ljubav počinju živjeti u istom prostoru. Nervni sistem, naviknut na cikluse napetosti i olakšanja (“vruće – hladno”), počinje takvu dinamiku doživljavati kao “poznatu”. A poznato često pogrešno zamijenimo za sigurno.
Kola krenu nizbrdo onda kada se izgubi jasna granica između ljubavi i kontrole. Kada tišina više nije mir, nego strah da se nešto ne pogorša. Kada sigurnost postane nada, a ne stvarnost.
Društveni faktori dodatno otežavaju izlaz: ekonomska zavisnost, djeca, stigma, sram, poruke da “treba izdržati”, da je “svaka veza teška”. Ponekad i vlastito uvjerenje da se ljubav mora zaslužiti trpljenjem.
Zato odgovor nije jednostavan, ali je jasan: kola krenu nizbrdo kada se naruši dostojanstvo, a to narušavanje ostane bez imena i osude. Kada poniženje postane normalizirano. Kada osoba prestane vjerovati vlastitom osjećaju da nešto nije u redu.
A put uzbrdo?
On počinje vraćanjem mentalne higijene – unutrašnje jasnoće. Prepoznavanjem da sigurnost nije luksuz nego minimum. Da poštovanje nije nagrada, nego temelj. Počinje vraćanjem povjerenja u vlastitu percepciju. U rečenicu: “Ovo nije u redu.”
Jer ljubav ne postoji zato da boli. “Ljubav je bol” je floskula kojoj su kumovali nesretni pjesnici. Jer niko ne pati onako duboko i teško kao onaj koji plače nad vlastitom sudbinom ostavljenog, nevoljenog, neshvaćenog …
Žrtve nasilja ne zaljubljuju se u bol.
Zato pitanje zaljubljivanja više nije samo romantično, nego i etičko: u šta se zaljubljujemo? U buku ili u smisao? U dominaciju ili u dostojanstvo? U površinu ili u dubinu? Objekat naše ljubavi trebao bi biti autentičan. Kao ona ruža na asteroidu Malog Princa.
A autentičnost se ne mjeri brojem lajkova. Njezina mjera je originalnost misli i ideje. A one, znamo i to, ne donose milion lajkova u vremenu polugolih starleta koje zovemo “estradne zvijezde”.
U šta god i kako god se zaljubljivali, neka vas to učini boljima od one verzije od jučer a lošijima od one sutrašnje.
