Otkako se, par godina nakon korona pandemije, pojavio AI kao još jedna podsjetnica da živimo u 21. vijeku, većini je postalo jasno da više nema smisla zatvarati oči pred očiglednim. Valjda se zato nešto i zove „očigledno“. Ipak, nekako nam je drago praviti se lud i okretati leđa tom očiglednom, jer … možda će tako nestati. I obično nestane iz našeg vidokruga ali ne i sa lica zemlje.
Inače, mi psihijatri širom svijeta čvrsto držimo prvo mjesto u odbijanju da koristimo digitalne tehnologije u kliničkoj praksi. Dok su kirurzi prije dvadesetak godina operirali na daljinu a radiolozi iz Evrope tumačili rentgenske snimke u Australiji, mi smo se grčevito držali zlatnog standarda da pacijente viđamo isključivo u našim ordinacijama, gdje se suština našeg posla svodi na razgovor. A za razgovor, kao što je poznato, nije nužno sjediti u istoj sobi.
Telepsihijatriju (video link u dijagnostici i liječenju na daljinu) znamo od 1959, a u naše domove zdravlja i klinički rad ušla je tek 60 godina kasnije, na mala, malecna vrata zahvaljujući korona pandemiji.
Dakle i pandemija je bila dobra za nešto. No, ne samo za medicinu. Mnogi su se razveli kada ih je pandemija prisilila da provode mnogo više vremena zajedno i shvate ko je ko u onome što se zove brak. Mnogi su shvatili da im je prvotni izbor bio krivi pa otišli dalje u traganju za srodnijom dušom. Neki su je, možda, i pronašli.
Pandemija je inače nemilosrdno razotkrila da su mnogi sustavi – obrazovni, pravni, zdravstveni i drugi – globalno šuplji kao švicarski sir.
A što se nas terapeuta tiče, korona nije bila dobra samo za promociju telepsihijatrije nego i za naše honorare. Naime, u panici i nabrzaka, odobrili su nam novac za usluge pružane na daljinu, mada za daljinske konsultacije nismo imali ni znanje ni iskustvo, niti bilo kakav trening od ranije.
Telepsihijatriji nas nisu učili na fakultetu, a kamoli u bolnici tokom specijalizacije. Jer u svijetu nas je, zapravo, tek šačica – jedva za prste jedne ruke – koji se telepsihijatrijom bavimo više od četvrt stoljeća a još nismo u penziji. Naš pionirski rad sa konsultacijama na daljinu, većini kolega se prije pandemije činio kao science-fiction (“Je li to možda telepatija?”) i zabluda koja će, kako to one inače rado čine, s vremenom otići u zasluženi, mračni zaborav. Valjda je to sudbina pionira… malenih i velikih 🙂
* * *
S druge strane, korona je usrećila pacijente jer su po prvi puta mogli dobiti pomoć bez da izlaze iz svojih domova. I bili su, kao i obično, ubijeđeni da doktori znaju šta rade… na daljinu. Mi smo sigurno znali kako prepoznati simptome i koju terapiju ponuditi. Ali kako to raditi na daljinu – e, u to baš i nismo bili sto-posto sigurni. Snalazili smo se, držeći se one: “Primum est non nocere” iliti sve je dobro dok ne naudimo pacijentu.
Većina terapeuta bila je presretna kada je korona konačno, barem zvanično, nestala iz naših života i iz ponovo prepunih čekaonica. Neke EU zemlje su brže-bolje ukinule plaćanja za daljinske konsultacije. Mnogi su s nestrpljenjem požurili nazad u poznatu, po default-u bolju, prošlost i povratak na staro.
Međutim, naišli smo na neočekivan otpor tamo gdje ga nikada ranije nismo doživjeli – od strane pacijenata. Kako to? Uvijek su nam vjerovali, jer „doktor zna šta je za mene najbolje“. No, kada smo im nakon korone rekli da zaborave daljinske konsultacije i da se vraćamo na staro dobro „dođi mi u ordinaciju kad meni odgovara“, pobunili su se.
A reakcija mnogih terapeuta bila je: „Pandorina kutija je otvorena !“ „Pustili smo duha iz boce i ne možemo ga vratiti nazad!“
” … globalna psihijatrija dijeli na onu od prije i onu nakon korona pandemije”
Bože, čega se sve nisam naslušao na svjetskim konferencijama gdje smo repetirali iskustva sakupljena u vremenu pandemije. Baš kao što se naši životi na Balkanu dijele na vrijeme prije i poslije rata, tako se i globalna psihijatrija dijeli na onu od prije i onu nakon korona pandemije. Mnogo toga što smo tokom pandemije naučili i po prvi put isprobali, poput telepsihijatrije – iako sa šezdeset godina zakašnjenja – bilo je korisno i otvorilo je nova vrata i mogućnosti boljoj dijagnostici i liječenju mentalnih oboljenja. Ipak, većina terapeuta bi se najradije vratila „zlatnom standardu“ koji nam je Freud propisao prije više od jednog stoljeća. Zato smo jedva dočekali da se pandemija okonča, pa da se na miru vratimo na staro i poznato.
Jer, Lesi se vraća kući. Ne zna da je spaljena (ovo je naša lokalna metafora koju će svjetski čitalac teško shvatiti ali moji pacijenti, raseljeni metlom rata, hoće).
I taman nam je dobro krenuo taj juriš u rikverc, kadli nas iznenadi AI ili umjetna / vještačka inteligencija. Ako postoji neki „univerzum“, kojeg ljudi zovu raznim imenima, onda nam je namjerno poslao AI, vidjevši da korona nije bila dovoljna da nas zadrži u 21. stoljeću.
Prošlogodišnja svjetska psihijatrijska konferencija u Pragu pokazala je koliko smo iznenađeni, neki uplašeni, a treći zabrinuti pojavom umjetne inteligencije. I jednako kao kada sam prije 25 godina promovirao telepsihijatriju u Evropi, opet se čulo isto pitanje:
„Hoće li tehnologija zamijeniti terapeute?”
Logična je ta briga, naročito kada se zna koliko je važna ljudska interakcija u psihijatriji. Zato je, valjda, i razumljiva želja većine terapeuta da vrate sat unatrag. Ali pacijenti se ne slažu. Tehnologija je pomoć učinila dostupnijom. Nikada nije bilo „pametnije“ biti psihijatrijski pacijent nego danas.
“AI nije terapeut može osobama koje su psihički labilne izvući tlo pod nogama i dovesti ih do samoubistva.
Svoje žurnale pacijenti mogu uploadati u ChatGPT i dobiti detaljnu analizu simptoma koju im mi, psihijatri, nismo davali po default-u. Mogu dobiti i razne dijagnoze, često drugačije (mada ne i tačnije) od onih koje smo im mi postavili, pa tako i drugačije prijedloge liječenja.
No, čega god ima previše, a za male pare, toga se treba paziti.
Sigurno je da AI ima potencijal da promijeni način na koji interagiramo s pacijentima. Sigurno je da AI može izvrsno odraditi veliki broj zadataka koje smo ranije radili „pješice“ i trošili dragocjeno vrijeme koje smo mogli upotrijebiti za razgovor s pacijentima, da ih bolje upoznamo i, logično, ponudimo mnogo hvaljenu „patient-centred care“.
Također je sigurno, i nažalost dokazano, da AI nije terapeut i da može osobama koje su psihički labilne izvući tlo pod nogama i dovesti ih do samoubistva. Ali i automobili ubijaju ako šofer nije trijezan ili nema vozačku dozvolu. Zato je mudro znati nešto o digitalnim alatima neovisno jesmo li pacijenti ili terapeuti.
Kolegama psihijatrima, i inim terapeutima, treba ponuditi obaveznu edukaciju kako bi mogli educirati pacijente, a digitalne alate koristiti na najučinkovitiji način. No, na žalost, niti imamo obaveznu edukaciju i trening iz korištenja digitalnih alata, niti imamo zakon koji nam to nalaže. Dakle, vozimo bez vozačke dozvole… i držimo fige da nas policija ne zaustavi ili da, ne daj bože, nešto ne krene po vragu. I ne ide nam loše. Do daljnjeg.
A pacijenti nam vjeruju i misle da znamo šta radimo. Do daljnjeg.
Jer, digitalni alati su relativno jeftini i dostupni. Mnoge bolnice posjeduju opremu za videokonferenciju, naočale za virtualnu realnost, aplikacije za mentalno zdravlje i još mnogo toga. Oni su kao Rolls-Royce koji nam u garaži skuplja prašinu… jer mi nemamo vozačku dozvolu. Doduše, kad tata ne gleda ukrademo ključeve i napravimo par krugova u komšiluku. Dok svijet, džinovskim koracima, grabi u digitalnu budućnost.
No, vježba pravi majstora pa ćemo i mi tako, learning by doing, negdje stići… kako ko i kako kad. Jer, as Johnny said long ago: “Raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija”. Za to treba i znanje i iskustvo i još štošta. A pacijenti nam vjeruju. Samo ne znam dokle će.
Zato, dok vrag nije došao po svoje, vjerujem da ćemo uskoro dobiti jasne zakonske okvire i obaveznu edukaciju za korištenje digitalnih alata u dijagnostici i liječenju mentalnih oboljenja. To je nesumnjivo jedan od ključnih koraka da poljuljanu reputaciju naše profesije postavimo na zdrave temelje i vratimo poštovanje prema istoj, prema sebi kao terapeutima, ali prije svega poštovanje prema pacijentima – jer bez njih naš poziv ne bi imao ni smisla ni razloga da postoji.
A pitanje hoće li AI zamijeniti terapeute je više nego suvišno. Ono je proizvod straha od novog… i neznanja na kvadrat.
Ne, AI neće zamijeniti terapeute… ali će terapeuti koji koriste AI zamijeniti one koji se drže tradicionalne psihijatrije kao pijan plota.
12.4.2026.
