A tamo, usred tog grada (Njujork, prim. aut) koji nikada ne spava, čuo sam možda najtužniju priču ovog “našeg” vremena.
Predstavljeno je istraživanje o dvadeset odraslih ljudi koji su razvili emocionalne veze sa virtualnim partnerima — “personal companion” aplikacijama, digitalnim bićima bez tijela, bez daha, bez pulsa.

Vjerujem da smo svi nekad poznavali nekog “Japanca” — idealistu i sanjara kojem smo se smijali i izrugivali, jer tako mi, uglavnom, tretiramo sve koje nam nisu slični.

U vremenu stalne povezanosti, brzih odgovora i neprekidne stimulacije, mentalna higijena postaje jednako važna kao i fizička. Način na koji pamtimo, mislimo i ulazimo u odnose više nije samo pitanje generacije, nego pitanje zdravlja i zdravog razuma. Ovaj tekst je pokušaj da razumijemo šta gubimo — često neprimjetno — dok vjerujemo da napredujemo.

Dok su kirurzi prije dvadesetak godina operirali na daljinu a radiolozi iz Evrope tumačili rentgenske snimke u Australiji, mi (tj. neuropsihijatri) i smo se grčevito držali zlatnog standarda da pacijente viđamo isključivo u našim ordinacijama, gdje se suština našeg posla svodi na razgovor. A za razgovor, kao što je poznato, nije nužno sjediti u istoj sobi.

Dok su kirurzi prije dvadesetak godina operirali na daljinu a radiolozi iz Evrope tumačili rentgenske snimke u Australiji, mi (tj. neuropsihijatri) i smo se grčevito držali zlatnog standarda da pacijente viđamo isključivo u našim ordinacijama, gdje se suština našeg posla svodi na razgovor. A za razgovor, kao što je poznato, nije nužno sjediti u istoj sobi.

Nizbrdica počinje naizgled neprimjetno – u pomjeranju granica. U prihvatanju onoga što jučer ne bismo prihvatili. U tišini kojom opravdavamo nečiju grubost.

U vremenu očekivanja Nove godine, pogledamo u retrovizor i shvatimo da se ništa značajno nije desilo u
odnosu na prethodni decembar. Zato ćemo ponovo objaviti blog od lani jer otkrivanje tople vode pripada
profesionalcima koji nemaju pametnijeg posla.

Danas je 25. novembar – dan kada se širom svijeta podiže glas protiv nasilja nad ženama. Ali svaka statistika, svaka kampanja, svaki transparent skrivaju nešto dublje: živote. Tihe borbe koje se vode
iza zatvorenih vrata, u stanovima sa spuštenim roletnama, u domovima gdje se ne čuje smijeh, nego pucketanje napetog zraka.

Kada govorimo o muškarcima, gotovo uvijek govorimo o snazi. O ramenima koja nose teret porodice, o rukama koje grade domove, o šutnji koja „znači“ kontrolu. Ali iza te šutnje često se skriva mnogo više: lomljivi zid od emocija koje nisu izgovorene, noći provedene u tišini misli koje ne prestaju, i osmijeh koji skriva duboku pukotinu.

Skalpel može ispraviti nos, povećati usne, podići kapke, ali još niko nije izmislio zahvat kojim bi se podigao duh, smanjila tuga ili izravnala trauma. Za bore postoji botoks, ali za nervozu pred životom nema injekcije. Mentalni sklopovi nisu silikon koji možeš zamijeniti niti bore koje možeš izgladiti botoksom. Oni su tvrdoglavi, uporniji od genetike, i vraćaju se uvijek onda kada pomisliš da si ih zakopao zauvijek.