Danas je 25. novembar – dan kada se širom svijeta podiže glas protiv nasilja nad ženama. Ali svaka statistika, svaka kampanja, svaki transparent skrivaju nešto dublje: živote. Tihe borbe koje se vode iza zatvorenih vrata, u stanovima sa spuštenim roletnama, u domovima gdje se ne čuje smijeh, nego pucketanje napetog zraka.
Nasilje nad ženama nije samo fizički udarac. To je i šapat koji ponižava, riječ izgovorena da slomi, pogled koji prijeti. To je tišina u kojoj žena prestane vjerovati sebi, u kojoj se nauči izvinjavati za tuđi bijes i preuzimati krivicu koja nije njezina. Počinje nevidljivo – jednim “gdje si bila?” izgovorenim preoštro, jednim “bez mene ne možeš” koje zvuči kao privrženost. Kada ga prepoznamo, često je već duboko ukorijenjeno.
Mnoge žene žive s tom sjenom nasilja godinama. Neke je nose kao kamen u džepu, nauče hodati pogrbljeno da njihov kamen niko ne primijeti. Neke razviju savršeni osmijeh – onaj koji izgleda uvježban pred ogledalom. Druge ostaju zato što vjeruju da se ljubav može popraviti, da će se partner promijeniti, da udarac nije bio udarac, nego trenutak slabosti. Nažalost, te “slabosti” prerastu u ciklus straha.
Svaka treća žena na svijetu doživi neki oblik nasilja. A društvo često i dalje pita: “Zašto nije otišla?” Umjesto da pita: “Zašto ju je neko povrijedio?” Suštinsko je da žena ne mora otići – on mora prestati činiti nasilje. Ali to se ne dogodi samo od sebe. Za to su potrebni svi: porodica, prijatelji, institucije, komšije koje neće šutjeti kad čuju krik.
Ovaj dan nije tu da bismo se samo sjetili. On je poziv da prepoznamo nasilje svuda oko nas. Da vjerujemo ženama kad progovore. Da ih ne pitamo šta su nosile, nego ko ih je povrijedio. Da prestanemo romantizirati ljubomoru i kontrolu. Da razumijemo da nasilje nema socijalnu klasu,
obrazovni nivo niti jedan određeni grad. Ono se događa svugdje.
Zato 25. novembar nije samo datum – to je podsjetnik da nasilje nad ženama nije privatna stvar. To je društveni problem, rana koja se tiče svih nas. Ako okrenemo glavu, postajemo dio tišine kojanasilje održava.
Jer, ne treba zaboraviti da ljubav nikada ne dolazi s modricom.
Nasilje nije greška – ono je izbor.
Vrijeme je da svaka žena zna: nije sama. I da svako društvo shvati: odgovorni smo.
Zato dana započinjemo regionalnu kampanju u okviru projekta AYSHA , koji ima za cilj podizanje svijesti o nasilju nad ženama i djecom ali i nasilju uopće. Terapeuti i umjetnici iz regiona možda ne mogu zaustaviti svu bol svijeta, ali mogu biti ruka koja pridržava – i glas koji nikada ne prestaje govoriti u ime onih koje boli najviše.
Prof. Davor Mucić
www.davormucic.com
