Imao sam frenda koji se nakon završenog faksa zaposlio. I tu nema ništa čudno.
No, opijen entuzijazmom i snovima rođenim u pubertetu – da jednog dana postane uspješan i bogat zahvaljujući svojoj pameti i predanosti – svojim je radnim kolegama popovao kako Japanci savjesno rade, a mi svako malo hvatamo krivine. Tako su ga prozvali „Japanac“. Vjerujem da smo svi nekad poznavali nekog “Japanca” — idealistu i sanjara kojem smo se smijali i izrugivali, jer tako mi, uglavnom, tretiramo sve koje nam nisu slični.
A mi smo o tom Japanu osamdesetih znali tek ponešto. Znali smo da vozovi nikada ne kasne, a ako bi se to slučajno dogodilo, odgovorni dispečer navodno bi izvršio harakiri. Danas znam da su mnoge od tih priča bile više mit nego stvarnost, ali tada smo ih zvali japanska savjest i odgovornost.
Dakle, znali smo da negdje na svijetu postoji neko ko radi “kako Bog zapovijeda”.
To, naravno, nije promijenilo ni nas a ni našu umješnost u hvatanju krivina.
Osamdesetih je mala Jugoslavija bila košarkaška supersila, a ni u nogometu nam nije išlo loše. Košarku su igrali studenti, a fudbal oni drugi. Zato smo mi, studenti, uglavnom pratili košarku. Fudbal su pratili oni drugi i na utakmici Dinamo – Zvezda u maju 1990. godine u Zagrebu, uvertiri u rat koji je formalno završio, ali čije posljedice i danas osjećamo.
Možda je upravo tada počelo vrijeme u kojem smo više energije ulagali u dokazivanje ko smo nego u pitanje kakvi smo to ljudi.
KADA DANAS GOVORIMO o mentalnom zdravlju, često ga svodimo na simptome, dijagnoze i terapije. Sve je to važno, ali mentalno zdravlje je i nešto mnogo jednostavnije. To je način na koji živimo svakodnevicu. Način na koji radimo svoj posao kada nas niko ne gleda. Način na koji se odnosimo prema ljudima kada imamo moć. Način na koji podnosimo poraze i slavimo uspjehe.
Viktor Frankl, psihijatar koji je preživio koncentracijske logore, napisao je: „Čovjeku se može oduzeti sve osim jedne stvari: slobode da izabere svoj stav prema okolnostima.“
Možda upravo tu počinje mentalno zdravlje.
Ako mi se dogodi da pogledam neku utakmicu, obično navijam za slabiji tim. Ne vidim smisla u navijanju za nogometne velesile protiv autsajdera. Tu je sve predvidivo i nije neko veliko čudo kada, recimo, Engleska pobijedi Saudijsku Arabiju.
Ove godine za oko mi je zapeo Japan.
Način na koji igraju do zadnje minute slika je mentaliteta o kojem je moj drug Japanac nekada govorio. Ne odustaju kada gube. Ne kalkuliraju kada vode. Ne izgledaju kao mrtva puhala koja čekaju kraj utakmice. Izgledaju kao ljudi koji razumiju da je svaki trenutak važan.
A život živimo do zadnje minute pa bismo tako trebali igrati i svaku utakmicu.
Rijetki to shvate na vrijeme. Neki nikada.
U psihijatriji često susrećem pacijente koji čekaju da se dogodi nešto veliko kako bi počeli živjeti. Čekaju bolji posao, bolju vezu, više novca, manje stresa ili neko čudesno sutra. A život prolazi upravo dok čekamo.
Mentalno zdravlje nije stanje u kojem nema problema. To je sposobnost da ostanemo prisutni u vlastitom životu usprkos problemima.
OBRATITE PAŽNJU na način na koji Japanci slave svaki postignuti gol. Nema tu ni zahvaljivanja onome gore, ni trčanja prema publici sa stisnutim šakama, ni skakanja na mušku gomilu. Obavezan je osmijeh i ponašanje koje ničim ne vrijeđa ni protivnika ni njegove navijače.
To nije samo stvar kulture. To je znak unutarnje sigurnosti.
Ljudi koji su sigurni u sebe nemaju potrebu ponižavati druge. Oni ne trebaju neprijatelje “s one strane rijeke” da bi potvrdili vlastitu vrijednost. Znaju da se dostojanstvo pokazuje jednako u pobjedi kao i u porazu. U dobru se ne uzvisi, a u zlu se ne ponizi. Ah, narodne izreke. Kad bismo ih se pridržavali, ne bi nam trebali ni zakoni ni zatvori. A možda ni psihijatri.
Jer život nije pitanje koliko smo puta pobijedili, nego koliko smo puta ostali ljudi – i kada smo pobjeđivali i kada smo gubili.
Možda Japan neće osvojiti nijedno od prva tri mjesta.
Ali za mene su oni istinski prvaci, prije svega zbog poruke da se može biti uspješan bez arogancije, discipliniran bez rigidnosti i ponosan bez ponižavanja drugih.
A mi?
“Tu smo gdje smo jer to smo što smo.”
Božo Sušec je to rekao komentirajući nemire na utakmici Dinamo – Zvezda, u Maksimiru uoči rata. Ima izjava koje nadžive vrijeme u kojem su izgovorene. Ova je, na žalost, jedna od njih.
Jer mentalno zdravlje jednog društva ne vidi se samo u broju psihijatara, bolnica i lijekova. Vidi se u tome kako radimo, kako razgovaramo, kako se odnosimo prema slabijima, kako podnosimo različitost i kako se ponašamo kada pobijedimo.
Teško da ćemo ikada biti kao Japanci.
Ali mogli bismo naučiti nešto od njih.
Prije svega da život, baš kao i nogometna utakmica, traje do posljednjeg sučevog zvižduka.
A ono po čemu će nas pamtiti neće biti rezultat na semaforu nego način na koji smo igrali.
22.6.2026
