Alexanderu Payneu, redatelju, scenaristu i producentu filmova poput “Sideways”, “The Descendants” i “The Holdovers”, uručeno je Počasno Srce Sarajeva u znak priznanja za njegov izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti. Inače, Constantine Alexander Payne je američki filmski redatelj, scenarist i producent, poznat po svojim satiričnim prikazima suvremenog američkog društva. Njegov rad donio mu je brojna priznanja, uključujući dva Oscara, nagradu BAFTA i dva Zlatna globusa, kao i nominaciju za nagradu Grammy. Jučer smo imali priliku provesti “Kafu sa…” autorom, gdje smo razgovarali o kreativnom procesu i razmijenili mišljenja o mentalnom zdravlju filmskih radnika te o važnosti mentalne higijene općenito.
Paul Giamatti, koji je glumio u “Sideways” prije dvadesetak godina, ponovno se pojavio u Payneovom najnovijem filmu “Holdovers” iz 2023. Upitan da li piše scenarije imajući unaprijed odabranog glumca na umu, odgovorio je: “Ne pišem uloge za određenog glumca. Međutim, često razmišljam o određenom glumcu dok pišem. Ponekad je to čak i pokojni glumac. Takve misli služe kao inspiracija i vodilja u procesu pisanja. Paula Giamattija sam upoznao na audiciji za ‘Sideways’, nisam ga poznavao ranije. Ali za ‘Holdovers’ sam unaprijed znao da želim da on glumi profesora, tako da je u ovom slučaju uloga pisana za njega. Paul i ja imamo neku posebnu povezanost koja se rijetko događa, barem meni osobno.”
Na pitanje o procesu rada na filmu, Payne je odgovorio: “Proces pisanja je najteži dio priče. Većina ljudi misli da je snimanje najteži dio, ali ako nemate dobar scenarij i niste odabrali pravi glumački postav, male su šanse da ćete napraviti uspješan film. U svojih 63 godine života snimio sam samo 8 filmova i mislim da je to malo. Umjesto što ovdje sjedim s vama i pričam o filmu, radije bih radio na filmu, ha, ha. Danas vam treba nekoliko godina da od ideje dođete do gotovog filma. U vrijeme ranog Hollywooda, redatelji su snimali 3-4 filma godišnje, što im je omogućilo da odbace svaki koji im se ne svidi i krenu dalje. Danas to više nije slučaj.”
Upitan o porukama koje želi poslati kroz svoje filmove, Payne se pozvao na Luisa Buñuela, koji je u svoje vrijeme rekao da “ne živimo baš u najboljem od mogućih svjetova”. Kako su psihološki profili likova u Payneovim filmovima toliko detaljno razrađeni da nižepotpisani psihijatar lako postavlja dijagnoze likovima, činilo se važnim pitati redatelja o mogućoj suradnji s psihijatrima pri pisanju scenarija. Odgovorio je da ne koristi psihijatre kao konzultante, ali također dodaje da ne može niti preuzeti sve zasluge za detaljne psihološke profile svojih likova obzirom na činjenicu da ima i ko-scenaristu sa kojim radi već dvadesetak godina.
Kako nižepotpisani smatra da film i rad na filmu može biti oblik terapije, pitao sam redatelja smatra li da film može biti terapija, navodeći primjere njegovih kolega, Von Triera i W. Allena. Alexander Payne vješto je izbjegao odgovor, kao i na većinu pitanja koja zadiru u privatnost, uz opasku da nikada nije bio na terapiji “jer su psihijatri skupi”.
Dijalozi u Payneovim filmovima su lucidni, a replike upotrebljive i u svakodnevnom životu kao i u psihoterapiji. Citiram jednu od njih kao uvod u pitanje: “Svako dijete je umjetnik. Problem je kako to ostati kad odrasteš.” Pitam redatelja po čemu bi želio biti zapamćen: po dijalozima, kvaliteti fotografije, radnji u filmovima ili po porukama koje njegovi filmovi šalju. Alexander Payne poziva se na W. Allena: “Pitali su me želim li postati besmrtan putem svojih filmova? Ja želim postati besmrtan tako što neću umrijeti. No, šalu na stranu… Sve što bih želio je da ljudi gledaju moje filmove i nakon mene… Teško mi je govoriti o porukama.”
Nakon završene grupne seanse “Kafa sa…”, predstavio sam mu ideju o panel diskusiji na temu “mentalno zdravlje filmskih radnika”, kroz koju bismo demistificirali psihijatriju, doprinijeli destigmatizaciji društva i promovirali kako mentalnu higijenu tako i nove pristupe liječenju. “Odlična ideja,” rekao je Payne. “To bi sigurno pomoglo ljudima da se lakše odluče na posjet psihijatru.” Možda ćemo na sljedećem SFF-u uspjeti pokrenuti ovakvu inicijativu jer filmska umjetnost ima mogućnost i tradiciju pomjeranja granica i razmišljanja “out of the box”. Ovakva inicijativa bi nesumnjivo predstavljala pomak u procesu destigmatizacije društva opterećenog ratnim i poratnim zbivanjima i posljedicama istih.