„Mene su, doktore, u školi zvali Frenki Balavi ali ne zato što mi je curilo iz nosa nego zato jer smo tada svi čitali stripove a jedan od omiljenih bio je Kit Teller. To je mladi rendžer koji ima starijeg druga sa dugačkim, Marko Kraljević look-a-like, brkovima. E, taj njegov drug se zvao Frenki Beleven. I sad, oke što me nisu zvali Kit Teller ali baš Balavi… Nije to bilo u redu. Imam osjećaj da se djeca, relativno rano u toku odrastanja, formiraju u oblik koji nose do kraja života. Pa neko bude dobar a neko drugi ne. Ne znam uči li se to ili je urođeno, ali tako je kako je.
Imali smo, recimo, u školi Miroslava kome su prednji zubi malo bili izbačeni van pa je izgledao kao zec. Uz to, imao je i klempave uši. A najbolje je znao matematiku i fiziku u razredu. Nikome nije palo na pamet da ga zove Tesla ili Ajnštajn… ili Miro, što bi bilo logično. Ne, zvali smo ga Uško i Zubko. Nije bio dovoljan samo jedan nadimak, već dva u jedan. To za slučaj ako zaboraviš jedan od dva, da ipak možeš uvrijediti dječaka, doduše smanjenim intenzitetom.
Ili, recimo, Toni. On je nosio debele naočale pa su ga, logično, zvali Ćoro. A najbolji je bio iz hemije. Nikome nije palo na pamet da ga zove, recimo, Profesor Baltazar.
Kad smo stigli u gimnaziju pa curama počele rasti grudi, Nina je od prve dobila nadimak Simentalka. To su vam one krave, ali vi to sigurno znate, doktore. Vidite kako se zlo trenira od malih nogu. Nas, recimo, u školi ili u crtanim filmovima nisu učili da se životinje međusobno vole. Kad dvoje ljudi ne mogu jedno drugog smisliti, kažemo “vole se k`o pas i mačka”. A vi, doktore, danas imate na stotine i hiljade video klipova iz cijelog svijeta gdje se maca i cuko maze i spavaju jedno drugom u krilu. Životinje na svakom koraku pokazuju suosjećanje i ljubav i preko granica svoje vrste. A čovjek… čovjek je gori od svake životinje. Čovjek je, zapravo, pogrdni naziv za živinče.“
Frenki malo zastade, namršti se kao da je sreo bivšeg prijatelja u jednosmjernoj ulici. Ne može ga izbjeći a ne želi mu se javiti. Počeša se po glavi pa nakon par sekundi nastavi:
“Nego, ne znam ni sam zašto vam sve ovo o nadimcima pričam… No, da. Sjetio sam se. Džo mi je frend iz Zagreba. To mu nije pravo ime. Možda se ni on sam više ne sjeća svog pravog imena jer se od djetinjstva odaziva samo na nadimak. Šezdesetih, kad je rođen, Ivica Šerfezi je prepjevao hit ‘Yupi ya’ u ‘Hajde Džo, oženi se ti’. Kažu da je klinac naučio pjesmu na prvo slušanje pa je uvijek zabavljao goste držeći metlu umjesto gitare i ponavljajući jupi-ja-ja, jupi, jupi, ja-ja, svako malo hvatajući se za jaja. To sa jajima će Michael Jackson, s još većim uspjehom, ponoviti tridesetak godina kasnije. Po toj pjesmi mali je dobio i nadimak koji će mu prirasti kao nokat za meso. Bio je to jedan od onih “malih detalja od krucijalne važnosti” u našim životima. Jer, Džo je, doktore, devedesete u Zagrebu preživio zahvaljujući nadimku. U to vrijeme nije baš bilo mudro zvati se Nemanja. However, on ima ženu koja već par godina lagano umire od raka. Onkolog joj prepisao marihuanu, ali Džo se navukao pa često donese da se zajedno puknemo pred gledanje utakmice. Nogomet mi nije omiljeni hobi, ali kad znam da dolazi Džo Nemanja, ha,ha…”Tu Frenki malo zastane, otpije gutljaj vode, pa nastavi:
“Inače sam se napušio trave za tri života, ali takvo šta nikad ranije nisam probao.
‘To je sativa, brate. Ona te digne, a indika te spusti,’ objašnjavao je Džo.
‘A zašto je onda pušiš i pred spavanje?’, pitao sam ne shvaćajući da ni narkosu, ni travi nije bitno koje je doba dana.
‘Kad vjetar duva, brate, što ne bi i mi?’, odgovorio bi Džo, a ja sam, već dobrano odvaljen, vrtio svoj film o zadnjoj ljubavi koje nije preživjela i o sranjima što me prate k`o OZNA.
I baš se tada na radiju dernja Tifa: “Zaspao je KGB , zaspala je CIA, odmara se naša milicija…” Koja koincidencija slučajnosti, doktore! Nisam fan Gorana Bregovića ali, kako vrijeme ide a i vi ga često spominjete…”
∗ ∗ ∗
Frenkijev psihijatar sluša još jednu iz serije pripovijesti u koju ne zna bi li vjerovao ili ne. Pacijent, u stilu iskusnog ali ocvalog narcisa, govori kad ne treba i ulaguje se bez potrebe.
“Tih dana srce mi je škripalo poput starog, ispucanog parketa pod koracima teškim k`o tuč. Znate ono kad se osjećate težak k`o FAP.
Fabrika Automobila Priboj, na Limu, proizvodila je vojne kamione. Robusne i teške… k`o FAP, ha,ha. Kad god se spomene Priboj, uvijek se doda ono ‘na Limu’, k`o da ima sto Priboja. Ja barem dobro pamtim geografiju, ali se ne sjećam da sam ikada naiš`o na neki drugi Priboj, sem onog na rijeci Lim, u Sandžaku. E, i k`o što se uz Priboj uvijek prikači ono ‘na Limu’, tako se uz mene uvijek vezivalo Sanjino ime. Kažu da ljudi u dugim vezama postaju nalik jedno drugom, a ja sam se uvijek pit`o je li naša sličnost bila tol`ka da bi nas mogli zamijenit` za brata i sestru.
‘Jesmo li stvarno tol`ko ličili?’, razmišljao sam glasno, otpuhujuć` dim jointa. ‘Vidiš li ti, moj Frenki, u ovome dimu brata i sestru?’, pitao sam se.
‘Ne, ali vidim dvije sestre, ha,ha!’, odgovarala je moj naduvani smisao za humor.
I to je obično bilo dovoljno za laku noć. I tako, moj doktore, već mjesecima.”
∗ ∗ ∗
Frenki je, baj d vej, oduvijek imao problem s dugim vezama. Svaki put kad raskine, razapet između osjećaja krivnje i olakšanja opterećenog neizvjesnim sutra, dolazio bi na seanse psihoterapije. Ovaj put govorio je o najdužoj vezi.
Za razliku od drugih relacija, u ovoj je sa djevojkom i živio pod istim krovom. A zajedničko stanovanje bilo mu je, onako neosedlanom, recept za katastrofu ili “Road to hell”. Za veselog Bosanca, zajednički život bio je robija i starenje na brzaka – kombinacija koje se, kao i svaki narcis uostalom, gnušao iz dna duše. Ali vrijeme prolazi, dan za danom, godina za godinom, i nakupi se toga kao u sepetu šljiva, a ti Frenki-konju izvoli tegli.
Nekada je mislio da prava ljubav počinje onog dana kad u vezi počneš prditi bez da te bude sram. S vremenom je tu teoriju preinačio u: Kad u vezi počneš prditi, onda iz nje treba isprditi.
U Sanjino vrijeme desila se bezvezna e-mail prepiska s nekom XY Ruskinjom. On nije štedio na komplimentima, iako je ova bila udata i imala dijete, i jasno mu dala do znanja da ohladi. No, Frenki je navaljivao kao sivonja. U svojoj poslovičnoj nemarnosti, ne razmišljajući ni sekunde o svemu što je nabrljao u porukama, nakon obavljene prepiske, zaboravio je zatvoriti laptop. Sanja je došla s posla i “slučajno” bacila pogled, a onda namjerno pročešljala sve, proučila u detalje i isprintala poruke. Na njezino pitanje: “Šta je ovo, Frenki?”, samo je rekao: “Dobro, odo` ja”, i otišao, da se više ne vrati.
Kako tada, tako za vijeke vjekova. Bio je to njegov način – kad se stvari zakompliciraju, prvi i najmanji konflikt je dobar izgovor za crtu.
“Ponekad mi padne na pamet, pa se pitam kako joj je. Jer, Sanja je, sukladno svome imenu, sanjala našu zajedničku starost. Kako se ista približavala brzinom munje, meni je ta slika ličila na sve samo ne na sretan kraj. Ideja o “starosti u dvoje” bila je sušta suprotnost mojoj nezasitoj potrebi za slobodom i dobrim vjetrom pod krilima.
Sanja je, doktore, bila žena-kvočka… Ako me razumijete? Ja žene dijelim u razne kategorije, a ona je spadala u taj kvočkasti, zaštitnički tip. Kako smo bili dugo u vezi, a bez djece, njoj je jednostavno trebao neko o kome će se brinuti. Ali, doktore, meni ta briga nije trebala jer sam se naučio sam brinuti za se. Tako su njene najbolje namjere i djela meni samo dizale živac, sve dok…Jebat ga, vrč ide na vodu dok se ne razbije.
Ponekad se javi mejlom. Piše kako me se nije nauživala i da me je ostala željna. Još čuva slike sa zajedničkih putovanja i video snimke gdje ja izmišljam priče i sklepavam stihove…
Sanja mi, sa ove vremenske distance, doktore, sve više liči na kuću-muzej ili na kuću-zatvor, kako se uzme. Znate one kuće u kojima žive stari ljudi koji cijeli svoj život okače po zidovima i izlože u vitrinama i regalima od one staračke, tamno smeđe, smrekovine.
Jednom mi je poslala video. Mi u Parizu na Jelisejskim poljima koja puno ljepše zvuče kad se kažu na francuskom, dakle, Šanzelize. E, tu, u tom videu, ja prosjaku, k`o tačku na i, spuštam jedan cent na dlan a ovaj se nešto buni, k`o biva malo mu. Onda ja uzmem taj cent natrag, s njegovog još otvorenog dlana, govoreći teatralno, francuskim akcentom:
“Ko se ne nakusa taj se ne naliza, mesje !”*
Mislim se, ko te jebe, kad si tako bezobrazan. Ako do sad nisi dovoljno naprosio, ni ovo od mene ti ne igra nikakvu ulogu.
Pa, je l` tako ili nije? “
Psihijatar pogleda na sat, zatvori bilježnicu i zapisa: Pauza u Frenkijevoj vezi bila je obostrano koristan tajmaut ali i znak da je vrijeme za kraj utakmice.
* Izreka sortirana u zbirci poslovica pod “POSLJEDICA”. Može se prevesti i ovako: “Ako se nisi najeo, džaba ti je lizati tanjur”.
“NARODNE POSLOVICE izabrao i poredao po sadržaju Mate Ujević, priredio Stipe Botica”, © 2011. Institut za etnologiju i folkloristiku, Naklada Jurčić d.o.o., Zagreb, Hrvatska
