UMJETNA INTELIGENCIJA I PRIRODNA GLUPOST
Tehnologija je na velika vrata ušla u naše živote a na malecna i u naše kliničke prakse. Povratka na staro nema i to smo, od korona pandemije naovamo, shvatili. Ako se vratimo tamo gdje smo bili prije pandemije – biće to poraz civilizacije a ako se ne vratimo biće to poraz ili kraj mentalne njege kakvu smo ranije poznavali. Koji od ta dva poraza će “pobijediti”, zavisi u mnogome od nas, profesionalaca.
Sa ekspanzijom umjetne ili vještačke inteligencije, čini se da smo zaboravili na svu tehnologiju koja nas je zasipala decenijama a koju još nismo, na najoptimalniji način, savladali niti usvojili u svakodnevnoj kliničkoj praksi.
Kako bismo skrenuli misli sa svega što ne znamo o digitalnoj tehnologiji u mentalnom zdravlju, bavimo se dugometražnim diskusijama o umjetnoj inteligenciji: te hoće li ona zamijeniti nas terapute, te je li to isto kao kada razgovaraš sa živim čovjekom, te je li ona pametnija od nas…
U medijima za takve priče uglavnom pozivamo u goste estradne zvijezde, jer stručnjaka iz oblasti digitalnog mentalnog zdravlja u regionu jednostavno nemamo. No, umjesto što se unaprijed brinemo o umjetnoj inteligenciji, možda bi bilo pametno da se prvo pozabavimo prirodnom gluposti. A razloga za to ima više od nekoliko.
OD KORONE DVA PORAZA VODE NA DVIJE STRANE
Modernoj mentalnoj skrbi potrebni su moderni pristupi koji uključuju i upotrebu digitalne tehnologije. Telepsihijatrija je korištenje videa u dijagnostici i liječenju mentalnih poremećaja na daljinu. Izumljena je 1959. i do danas je najbolje istražena oblast digitalnog mentalnog zdravlja. Nema mentalnog stanja ili dijagnoze koje nisu opisane u brojnim naučnim radovima iz oblasti telepsihijatrije u zadnjih 65 godina. Usprkos obimnom znanju često od profesionalaca čujemo skeptične izjave i vidimo otvoreno nepovjerenje iskazano verbalno ili kroz otvoreno ne prihvatanje telepsihijatrije sem kao “nužno zlo” tj. kada ništa drugo nije moguće.
Nauka je ono čemu akademski obrazovani, dakle liječnici i psiholozi, po default-u trebaju vjerovati. Ako, kada i gdje je tako, onda nema mjesta komentarima u stilu: “Ja ne vjerujem da je moguće postići iste rezultate na daljinu kao što je u direktom kontaktu sa pacijentom!” Zna se gdje je mjesto vjeri a gdje nauci.
KAD BI SVI LJUDI NA SVIJETU… VOZILI BEZ VOZAČKE
Svi koji su, usprkos (ne)vjeri, prionuli na korištenje digitalne tehnologije u kliničkoj praksi, susreću se sa činjenicom da za obavljenje svoga posla na daljinu nemaju potrebno obrazovanje i trening. Zakonodavac nije propisao obaveznu edukaciju. Na medicinskom fakultetu se studentima ne govori o digitalnom mentalnom zdravlju. Na specijalizaciji iz psihijatrije nema ko da uči specijalizante o tome kako, kada i gdje da koriste široku lepezu digitalnih sredstava od kojih je telepsihijatrija najstarija.
Moguće je da neki percipiraju obavljanje odgovornog posla psihijatra, psihologa ili psihoterapeuta na daljinu jednako kao razgovor putem Skajpa ili Vibera. I grdno se varaju. Obavljanje našeg posla na daljinu ne zahtijeva nadljudske napore niti super inteligenciju. No, traži da znamo osnove ponašanja pred kamerom, te mjere preodstrožnosti i sigurnosti kako razgovor na daljinu ili korištenje bilo koje od, trenutno, 30.000 aplikacija za mentalno zdravlje ne bi izazvalo neželjene posljedice.
Jer, ipak (se) naši pacijenti ubijaju mnogo češće nego oni koji odu kod zubara.
Da bismo to postigli, potrebni su nam, s jedne strane, kvalificirani edukatori, a s druge strane, obavezni kursevi propisani zakonom. Zakonodavac bi, u saradnji sa strukom (psihijatrima, psiholozima), trebao zakonski regulirati upotrebu digitalnih alata u mentalnom zdravlju te postaviti jasne zahtjeve svima koji se odluče koristiti digitalnu tehnologiju u ovom području.
Jer, uloga teraputa važna je i odgovorna. Mi nismo samo ljekari, psihijatri, psiholozi ili psihoterapueti. Mi smo i promotori mentalne higijene kroz brojne uloge koje imamo kao npr. medicinski stručnjaci, komunikatori, saradnici, lideri, zastupnici zdravlja, naučni radnici i još mnogo toga. Naša kredibilnost postaje ozbiljno ugrožena ako svoj posao obavljamo bez neophodnog treninga i edukacije.
Mentalna higijena važna je ne samo pacijentima već u jednakoj mjeri i nama, terapuetima. Svoju mentalnu higijenu i mir u duši, iliti čistu savjest, održavamo stalnim usavršavanjem kako bi svojim pacijentima obezbijedili najbolju moguću njegu. Pacijenti traže da terapeut može ponuditi terapiju kako u kancelariji tako i na daljinu. Terapeut izlazi u susret pacijentu (jer zato smo tu) usprkos nepostojanju regulativa i obavezne edukacije. Kako bi to bilo kada instruktor vožnje ne bi imao vozačku dozvolu a, ipak, obavljao svoj posao “jer on je dobar vozač”? O pedagoškim znanjima i vještinama da ne govorim.
Odgovor je, pretpostavljam, suvišan. No, je li suvišno postaviti pitanje: “Kako je to kada pacijente liječimo na daljinu, putem Skajpa i sličnih platformi (koje nisu dizajnirane za ovakvu upotrebu), a za to nemamo odgovarajuće obrazovanje i trening? ” Ovakvo pitanje bilo bi suvišno kada stvarnost ne bi bila kakva jeste.
Globalno, ne postoji obavezno teoretsko i praktično obrazovanje i trening za korištenje tehnologije u provođenju mentalne skrbi. Tome unatoč bavimo se dijagnostikom i liječenjem na daljinu. Pretpostavljam da smo svjesni rizika koji svaki posao bez prethodne vježbe i znanja sa sobom nosi, napose posao sa mentalno bolesnim osobama, često homocidalnim, suicidalnim, agresivnim, paranoidnim itd.
Međutim, to da nemamo odgovarajuću edukaciju i trening za obavljanje djelatnosti na daljinu ne govorimo svojim pacijentima, a oni veruju da znamo šta radimo. Jer, sa pacijentima nikada nemamo problema. Oni su spremni da prihvate gotovo sve što im predložimo, verujući da “doktor zna bolje” i da čini sve kako bi im pomogao da ozdrave.
Problem imamo sa sobom i odnosom prema promjenama koje civilizacija donosi u našu svakodnevnu radnu rutinu. Jedna od tih promjena je digitalizacija. Nismo joj dorasli a ona se rapidnom brzinom i dalje razvija. Mi, s druge strane, teško mijenjamo rutine i navike. Zakonodavac, s treće strane, smjerno šuti. U čekanju nove tragedije nakon koje ćemo se čuditi kao mnogo puta do sada.
U narednom blogu pisaću o svojoj novoj knjizi koja se bavi upotrebom digitalne tehnologije u sprovođenju mentalne njege. “Digital Mental Health: The Future is Now”, objavio je Springer krajem prošlog mjeseca.
Možda će ova knjiga barem malo doprinijeti promjeni trenutnog stanja.
Jer svaki početak, čak i onaj koji kasni 65 godina, je posut trnjem bez koga nema cvjetanja.
