Aktuelni studentski protesti i bojkoti supermarketa u regionu pokazali su da je obraz moguće vratiti kako na ulice tako i na TV ekrane. Pad nadstrešnice u Novom Sadu bio je samo trigger (povod) a ne uzrok svega što u Srbiji gledamo nekoliko mjeseci. Oni koji se sjećaju časova istorije ili povijesti, znaju da povod i uzrok nisu sinonimi, mada će površno oko i manipulatorski um sve svesti na jedno te isto. Važno je govoriti o stanju duha i tijela u ovakvim situacijama tj. o mentalnoj higijeni u trenucima stresa i povišene napetosti u društvu.
Ako i kada sistem svojim građanima ne pruža dovoljan osjećaj sigurnosti i zaštite, onda građani mogu kroz mjere “građanske neposlušnosti” razviti solidarnost u kojoj svaka jedinka osjeti da nije “Pale sam na svijetu”, već da smo povezani u zajedničkoj borbi za budućnost vrijednu čovjeka.
Na duže staze, stres i napetost više liče na preživljavanje nego na život, ograničavajući kako individualni, tako i kolektivni razvoj. Zato je važno osjetiti sigurnost – na ličnom, međuljudskom i društvenom nivou. Jer ako te sigurnosti nema, onda govorimo o mentalnom disbalansu u tamnom vilajetu naše regionalne stvarnosti. U situacijama “velikih preokreta” od ključne važnosti je uspostavljanje povjerenja i sigurnosti među ljudima u kome onda logično raste i osjećaj pripadnosti. Neki bi to rado zvali patriotizmom ili domoljubljem no ovdje ćemo se zadovoljiti manje bombastičnim izrazom pa govorit o normalnoj, ljudskoj povezanosti i solidarnosti. Ako i kada sistem svojim građanima ne pruža dovoljan osjećaj sigurnosti i zaštite, onda građani mogu kroz mjere “građanske neposlušnosti” razviti solidarnost u kojoj svaka jedinka osjeti da nije “Pale sam na svijetu”, već da smo povezani u zajedničkoj borbi za budućnost vrijednu čovjeka. U tom procesu sudionici grade otpornost prema osjećaju bespomoćnosti izazvanom upornim manipuliranjem i sijanjem mržnje, straha i ugroženosti u kome je uloga većine da budu pioni u partiji šaha čarobnjaka iz Oza.
Protesti u Srbiji i bojkoti supermarketa u regionu su jedan od primjera takve kolektivne obnove. Oni nisu samo čin otpora već i slavlje ili manifest ljudske povezanosti, snage i otpornosti. Kada solidarnost i zajednički ciljevi zauzmu centralno mjesto, osjećaj ugroženosti se smanjuje, a osjećaj moći raste. Strah se transformira u energiju za djelovanje koje ima potencijal da ostvari željene promjene.
No, kako održati nivo otpora i osjećaj zajedništva do posljednjeg minuta započete borbe?
Ključni elementi očuvanja zajedništva u kriznim situacijama
- Strah ima mnogo lica a jednog gospodara
Nisu svi u stanju da se aktivno uključe u kolektivni otpor. Ovdje ne mislim da one koji “mudro čekaju”. Umjesto osuđivanja pasivnosti, potrebno je razumjeti da su mnogi ljudi zbog dugotrajne nesigurnosti razvili osjećaj naučene bespomoćnosti. Podrška i osnaživanje kroz razgovore i pozitivne primjere pomažu u vraćanju vjere u lični i kolektivni utjecaj.
- Zajedno smo skupa ili Jačanje zajedništva kroz zajedničke akcije
Solidarnost nije apstraktan pojam, već se izražava kroz konkretne postupke: kroz zajedničke protestne marševe, bojkote tržnih centara, kroz trenutke kada hiljade ljudi šute zajedno, kada kolektivno tugujemo ili kada zahtijevamo pravdu i odgovornost. U regionu smo svjedosci pokazivanja solidarnosti i kroz proteste podrške “onima s druge strane rijeke”. Ovi momenti pomažu u prevazilaženju izolacije i osjećaja bespomoćnosti. Možda će dovesti i do katarze, mada neplanirano i nesvjesno.
- Hajde da osjećamo zajedno
Protesti nose snažan naboj borbenosti, ali bez prostora za predah i refleksiju, ta energija može prerasti u iscrpljenost. Na primjer, muzičke pauze mogu djelovati umirujuće i podići moral – pjevanje zajedničkih pjesama ili ulični svirači donose osjećaj zajedništva i olakšavaju emocionalnu napetost. Radionice plakata i transparenata omogućavaju učesnicima da kroz umjetnost izraze svoj glas i frustraciju na kreativan način, umjesto kroz agresiju ili iscrpljujuće sukobe. Također, moment tišine ili zajedničko sjedenje u krugu može stvoriti osjećaj unutrašnje stabilnosti i podsjetiti ljude na svrhu i vrijednosti protesta.
Reguliranje emocija na kolektivnom nivou ne znači umanjivanje intenziteta, već osiguravanje da borbena energija ostane usmjerena na promjenu i izgradnju, umjesto na iscrpljenost i impulsivne reakcije.
- Kreativnost nije puko sviranje k***u ili crtanje istog
Kreativnost igra ključnu ulogu u društvenim pokretima, jer unosi humor, emociju i dublji smisao u borbu za promjene. Umjetnički izrazi ne samo da pojačavaju poruku protesta, već i pomažu učesnicima da kanaliziraju frustraciju u inspirativne i konstruktivne oblike otpora. Na primjer, transparenti s duhovitim porukama mogu privući pažnju i pojačati vidljivost pokreta – poput slogana „Nismo ljuti, samo jako razočarani“ ili „Manje korupcije, više kafe za nas“. Protestne pjesme i skandiranja potiču osjećaj zajedništva i podižu energiju, kao što su himne poput „Bella Ciao“ u antifašističkim pokretima. Ulični performansi, poput zamrznutih statua koje simboliziraju tišinu potlačenih ili satiričnih skečeva koji ismijavaju “čarobnjake iz Oza”, mogu prenijeti snažne poruke na vizuelno upečatljiv način.
Kada umjetnost postane dio otpora, ona ne samo da angažira ljude, već i stvara most između protesta i šire javnosti, čineći poruku pokreta dostupnijom, emotivnijom i dugotrajnijom.
- A šta ćemo sutra kad ovo jednom završi?
Solidarnost ne završava s krajem protesta. Prava snaga zajednice vidi se u tome koliko je ona sposobna održati duh međusobne povezanosti i podrške, i to ne samo u trenutku kada se bore za konkretne ciljeve. Dugoročna briga znači ulaganje u obrazovanje, mentorstvo mladih te kontinuirano podržavanje volonterskih inicijativa koje čine osnovu zdravog društva. O vladavini prava i obraza mislim da ne treba trošiti riječi jer se neke stvari podrazumijevaju, iako nam ponekad izgleda da je sve što je “normalno” miljama daleko i najveća nepoznanica u regionu.
∗ ∗ ∗
Kada ljudi istrajavaju u solidarnosti, oni ne samo da pružaju otpor nasilju i nepravdi, već i liječe društvene rane. Međutim, oporavak zajednice nije samo borba za promjenu, već i čin ponovnog uspostavljanja povjerenja među ljudima, vraćanja vjere u kolektivnu snagu i stvaranja prostora u kojem znamo da nismo sami, bez obzira sa koje strane rijeke se nalazili. Kada u tome uspijemo onda će nam se otvoriti vrata na kojima velikim slovima piše KATARZA. Oni koji odluče tamo ući, moraće biti spremni na suočavanje sa devedesetima od kojih, ipak, ne možemo pobjeći. Jer, sve što nas danas tišti posijano je jučer. Ono što danas sijemo može biti svijetla budućnost. Ali ne mora.
Ako vas zanima tema pošaljite pitanja, komentare, pohvale … i ono drugo ako baš ne možete bez 🙂
