Kao psihijatar s dugogodišnjim iskustvom, otkrio sam telepsihijatriju mnogo prije nego što je pandemija COVID-19 učinila takav pristup neophodnim. Ideja se rodila devedesetih godina, kada sam, kao jedini liječnik u Danskoj koji govori jezike s Balkana, pokušao pomoći velikom broju izbjeglica iz bivše Jugoslavije.
U to vrijeme nije bilo Skypea, a korištenje prevoditelja često je narušavalo povjerljivost i kvalitetu odnosa između terapeuta i pacijenta. Tako je nastala transkulturna telepsihijatrija – povezivanje pacijenata i terapeuta koji govore istim jezikom, ali su fizički udaljeni. Moj prvi susret s pacijenticom preko “ekrana” bio je prekretnica – žena iz Bosne, koja nije mogla otvoreno govoriti pred prevoditeljem, napokon je dobila prostor za povjeravanje.
Kritike poput nemogućnosti “čitanja govora tijela” rješavamo tehnologijom: kamerama visoke rezolucije koje omogućuju detaljan uvid, pa čak i do pacijentovog oka.
Telepsihijatrija nije samo alat, već i prilika za dublje razumijevanje ljudi u njihovom jeziku i kontekstu, bez obzira na udaljenost.
Osim telepsihijatrije, strast prema glazbi oduvijek me pratila. Moj projekt „Mali princ“, pokrenut devedesetih, okupio je glazbenike s ciljem pomoći djeci pogođenoj ratom u Bosni. Vjerujem da je uvijek pravo vrijeme za raditi dobro, a nikada za loše.
Više pogledajte u videu u nastavku:
