FADIL I BORA U SARAJEVU, NA BAJRAM `97 ili DŽABA NAM (UMJETNA) INTELIGENCIJA
Nakon mjesec dana neuspjelih pokušaja da ga odgovorim od namjere da se vrati u Bosnu, psihijatrijska bolnica u Roskildu naručila je dvije avionske karte. Jednu za Fadila, a drugu za mene, njegovog pratioca i psihijatra. Bila je to ’97. godina, vrijeme Bajrama, koje me uvijek podsjećalo na hurmašice kod tete Hanumice i čika Mule u Zenici, u čeličnom soliteru, ali ne i na činjenicu da se ništa ne smije jesti sve do zalaska sunca.
Sunca u Sarajevu, doduše, nije ni bilo kad smo sletjeli na minijaturni aerodrom, ušuškan u maglu. Zgusnuti bijeli zrak bezuspješno je pokušavao sakriti ratne rane na zgradama, dok su se za rane u ljudskim dušama brinuli svako ponaosob, s više ili manje (ne)uspjeha.
Na aerodromu nas je dočekao Fadilov amidža, Huso. Kako sam znao da je hodža, očekivao sam ga u hodžinskoj odori, no ispred mene je stajao oniži muškarac, od svojih pedeset pet-šest godina, odjeven u jednostavnu ‘civilnu’ odjeću. Pozvao me kući, pa sam s Fadilom sjeo na zadnje sjedalo rasklimanog, sarajevskog taksija. Huso je stanovao na Ilidži, u dvokatnici, pofarbanoj u svijetlo zeleno. Norvežani dali novac da se zgrade pofarbaju u “vesele boje”, ne bi li tako unijeli malo radosti i u duše stanara. Husova žena Samira, skuhala je kafu i upitala me hoću li limunadu.
“Može, fala”, odgovorio sam.
Bio sam gladan, no znajući da je Bajram i da nema jela prije akšama… A Samira, kao da čita moje misli, na stol iznese vrući burek, i veli: “Evo ima i hurmašica ako ´oćeš, ništa se ti, moj Davore, nemoj stidit`!”
Za razliku od većine mojih sunarodnjaka, nikada nisam imao potrebu za “prerušavanjem”, predstavljajući se nekim nadimkom kako bih prikrio svoju nacionalnu pripadnost. Džo, moj frend iz Zagreba, je recimo, bio srbin po imenu Slobodan; Miki je bio Miralem iz Zenice, i da ne nabrajam. Ljudi su se, naročito od devedesetih naovamo, bilo svjesno ili slučajno, odijevali u nadimke, u nadi da će na taj način izbjeći neizbježno. Moje ime i prezime moglo je, mirne duše, pripadati bilo kome od tri, do jučer, zaraćena naroda. Ta prednost bila je neprocjenjiva u vremenu u kojem su se svi dijelili, dok sam ja razmišljao kako bi bilo mnogo bolje da se množimo.
Huso i Samira, znajući koliko sam pomogao Fadilu, nisu nalazili riječi ni načina da mi zahvale. Bilo mi je neugodno… jer sam samo radio svoj posao. Ništa više, ništa manje. Nekako mi se činilo ljudski i moralno sve to na čemu su mi do neba zahvaljivali. Ali sam kroz devedesete učio da je moral poprilično individualna pojava koja nekoga uljepša, a nekoga nagrdi.
Nakon nekih sat vremena provedenih u njihovom ugodnom, domaćinskom društvu, pozdravismo se, nesvjesni da se više nikada nećemo sresti. To su najljepši rastanci, bez suza i tuge, s vjerom da će nam se putevi uskoro opet ukrstiti.
Predvečer sam se našao kraj Vječne vatre, a Ulica Maršala Tita, prometna žila kucavica Sarajeva, vrvila je od automobila. Trubili su kao da je neka svadba ili Nova godina. Moram priznati da nikada prije nisam doživio Bajram na taj način. Pitao sam se je li ga bilo zabranjeno tako slaviti u Jugoslaviji ili sam pak odrastao na krivom mjestu? Kafići su bili krcati, a moj poznanik Igor, iz Danske, na koga sam slučajno naletio, sav u euforiji zbog nenadanog susreta, pozvao me da sjednem “pa da iftarimo”.
Bio sam odjeven u poduži, sivi sako od kašmira s ruskom kragnom. Sako je imao mali džep s lijeve, gornje strane, pa sam na desnu, zbog estetske ravnoteže, prikačio srebrni ankh, egipatski “ključ života”. Taj ankh bio je zadnje što mi je ostalo iz vremena kad sam, kao student medicine, prodavao egipatsku bižuteriju i papiruse. Bio sam prvi u Jugoslaviji s takvom robom koja je išla kao halva turistima duž jadranske obale sredinom osamdesetih. Kupovali su je i naši i stranci, a ja sam sanjao da, jednom kad završim medicinski fakultet, otvorim galeriju, bacim se ozbiljno na pisanje pjesama za pjevanje i plakanje… i postanem Goran Bregović.
No, vratimo se ankhu. U posjeti nekim Koptima u Kairu, čuo sam priču o tome kako je ankh tisućama godina stariji od križa, te da se vjeruje da su ga kršćani samo malo modificirali za potrebe svoje, nove religije. Taj moj ankh, ukrašen ornamentom, zaista je izgledom malo podsjećao na pravoslavni krst.
Sjedeći tako u kafiću s Igorom, primjetio sam tinejdžerke koje su imale maramama pokrivenu kosu. Takve su u Hercegovini zvali ‘bule’. Prolazeći kraj našeg stola, pogledale bi me, a onda bi taj pogled pao na desnu stranu mojih grudi, tamo gdje je visio ankh. Na to bi se namrštile, u prolazu zavrtile glavom, ali ništa ne bi rekle. Pomislio sam:
“Da Aleksa Šantić vidi ove današnje Emine, sve bi se ibrikom u glavu lup´o!”
Bile su to tinejdžerke, odrasle u teškim vremenima, odgajane od roditelja koji Sarajevo u životu nisu ni vidjeli sve dok ih ratna zbivanja nisu potjerala u ralje velikog grada. Nastojali su ga smanjiti na svoju mjeru, napraviti onakvim kakav im odgovara, kao da je od plastelina. Znajući ko i zašto ih je protjerao iz rodnih sela istočne Bosne, odgajali su svoju djecu u duhu mržnje prema svemu što podsjeća na pravoslavlje. Imao sam razumijevanje za njihove napaćene živote. Istodobno sam vjerovao da takvih, nabrijanih, nema mnogo.
I sve bi mi to nekako prošlo kao kamenje pored puta da se, dok dumam o modernim Eminama i mom ‘pravoslavnom’ ankh-u, sa zvučnika u kafiću nije oglasio Bora Čorba, u Fadilovoj omiljenoj pjesmi, koju su muškarci uglas prihvatili, urlajući na refrenu:
“Dva dinara, druže, dva dinara, druže!!!”
Igor i ja, sjedili smo do kasno u noć. Niko nije spominjao rat.
Sutra je bio novi dan, a bajramsko Sarajevo, u tu zimsku nedjelju ujutro, ličilo je na avetinjski grad poslije novogodišnje noći. Na ulicama samo čistači u borbi s gomilom smeća, unaprijed izgubljenoj borbi za smeće. Vrijeme će pokazati da smeće možda gubi bitku, ali dobiva rat. Svi kafići i restorani bili su zatvoreni, ali sam, srećom, naletio na jedan otvoreni kiosk i kupio par sendviča da me održe na životu do večeri. Kada sam se navečer ponovo našao s Igorom, razmišljao sam da li da skinem ankh ili ne. Onda je u meni proradio hercegovački duh predaka koji su, odrastajući na kamenu i drači, znali reći: ‘Ako ne mogu nikako drugačije, onda mogu iz inata.’ Dakle, nisam skinuo ‘ključ života’, a pogledi ljepuškastih bula opet su se mrštili, govoreći više od riječi.
Igor je pričao kao navijen, a ja sam, u mislima, bio s Fadilom.
‘Njemu ne bi palo na pamet da se namršti, pa sve da sam okačio i pravoslavni krst!’ pomislio sam.
Ljudska dobrota i moralne vrijednosti često su nevidljivi na prvu loptu. Kad bismo umjesto očiju imali antene, sigurno bismo vidjeli mnogo više ljepote koja je neovisna od površinskog sjaja. Svijet bi, da smo svi na njemu slijepi, bez sumnje bio ljepše mjesto, i za život i za umiranje. Nažalost, stvari stoje drugačije, pa su nam burke i marame, krstovi i očenaši, napumpane usne i grudi, predložak za automatske misli koje nekog streljaju na mjestu, bez sudskog procesa, dok drugog jednako tako, bez velikog razmišljanja, prigrle. Doživljeno u Sarajevu tih par decembarskih dana, u sjeni Fadilove sudbine koja se vijorila iznad svega kao cepelin, natjeralo me na razmišljanje:
U teškim, ratnim vremenima pametni znaju da ćemo se jednog dana miriti, pa ne zatvaraju vrata guzicom. Po default-u, umjetnik svojim kreativnim radom uljepšava svijet, neovisno o osobnim moralnim normama. Ono što ne može uljepšati, barem komentira: “Cvjetaju sramote, al` šta da se radi, kriza je morala baš k`o na estradi”. Poštenom nikakva bolest ne može nauditi onako kao što to može sramota. Al` šta da se radi kada sramota postane orden: “75000 prijavljenih u reality show nasuprot 63000 upisanih đaka prvaka”. Pred velikim zlom smo još manji nego što uistinu jesmo. No, i David je bio mali pred Golijatom… Ali je znao s praćkom.
Na žalost, ni Bora ni Fadil nisu bili u kafiću, a ja sam tako rado želio upoznati jednoga s drugim. Zamišljao sam tu scenu i njihov komentar mog maloprijašnjeg razmišljanja. U par riječi sve bi stalo, ali u roman… bome, teško.
Sarajevo je iftarilo… a Kopenhagen je jedva čekao da se vratim tamo gdje nikoga nije briga nosim li ankh ili rogove na glavi.
P.S.
Bilo je to 1997., dakle, davno prije pametnih telefona i još pametnije umjetne inteligencije. Tada smo vjerovali da će nas tehnologija odvesti u sretniju budućnost. Budućnost je stigla, a naša društva su katapultirana u mračne devedesete iz kojih se ne nazire izlaz. Bora je umro, a Fadil se ubio. Hiljadama Fadila – Bošnjaka, Srba i Hrvata – koji su izgubili vjeru u život, ali nisu izgubili obraz, mir je došao glave. O Bori smo čuli i pročitali mnogo, dok o Fadilima nismo. Bora će, vjerojatno, osvanuti u čitankama. Hiljade Fadila neće. Njih sunce više neće ogrijati… dok mnoge druge grije uzalud. Jer, naposljetku, kroz sve što smo (ne)rekli ili pročitali, provijava ustajala močvara našeg kriplovanog društvenog i , upitnog, osobnog morala.
A sve smo mogli mi… da smo samo znali da naša budućnost, prije svega, ovisi o našem moralnom razvoju i mentalnoj higijeni. Inače, džaba nam sva tehnologija.