Sve što se ne koristi kao da i ne postoji. To važi i za ljude. Kako čovjek stari, sve ga manje koriste, mada nije nužno manje od koristi. Triput tjedno, u ponedjeljak, srijedu i petak, zvono na Frenkijevim vratima zna da će opravdati svoje postojanje i biti korišteno. Slavica, na pauzi za ručak, pozvoni dvaput kratko, a Frenki otvori i trudi se da bude od koristi. Dugo je vjerovao da je on razlog njezinim dolascima. Zato je bez grižnje savjesti ostavljao skripte iz rimskog prava, vjerujući da vrijeme provedeno s njom neće značajno umanjiti šanse da već jednom položi taj ispit zbog kojeg mu ovisi godina. Profesor Lujo Margetić ga simpatizira iz samo sebi poznatih razloga. Valjda je to ta nevidljiva nit koja veže sve koji su odnekud došli i nikada se nisu zapravo primili. Takvi zadrže originalni akcenat usprkos inteligenciji ili možda baš zahvaljujući istoj.
Lujo je Frenkiju opet bio blizak zbog Donje Stubice u kojoj je rođen, a za koju njegov student nikada nije čuo. No za Gornju Stubicu je znao još kao klinac gledajući film “Seljačka buna”. I pretpostavio je da ni Donja nije daleko. Sjeća se i crtanog romana, Franje Tahija i Matije Gupca i one usijane krune kao “nagrade za životno djelo”. A Gubec beg, na koncu, ponosno istrpi krunisanje i sve se vrati na staro. Samo će sa grana još mjesecima visiti obješeni ustanici koji su još jednom uzalud tražili pravdu. U tom filmu koji su gledali sa školom, Frenki je zapamtio i riječ “pravica” i zainteresirao se za pravo i pravdu. Tada još nije znao da jedno s drugim uglavnom nemaju veze. O tome će ga profesori ispitivati, a život učiti. Koliko god je Lujo ponosan kada postavlja pitanje toliko je i Frenkija sram kada ne zna odgovor. I zato bi rado da se ne blamira ali mu, ipak, nije teško sve baciti iz ruku kad čuje zvono na vratima. Uz spuštene rolete i Tom Waitsa, odvija se ista predstava, ponovo i opet. Svaki put pred odlazak, pogledala bi u telefon i rekla: “Evo, opet je deset puta zvao! A kad sam s njim, ni ne primijeti me.”
Frenki će pod stare dane shvatiti da žena ne vara muža zbog ljubavnika nego zato jer muž više nije ono što bi trebao biti. Brak koji traje dvadeset godina mnogima se pretvara u robiju. Svaki put kad bi se u prolazu sreli, Frenki bi lovio neki njezin zaljubljeni pogled ili barem nagovještaj da ga je primijetila. Uzalud mu taj lov bijaše. Prošla bi s mužem, ruku pod ruku, čovjek bi pomislio “e, koja ljubav, kao da nisu muž i žena”. Frenkija u njezinom životu, osim ta tri dana oko podneva, nije ni bilo. Nje u njegovom jeste i kada nije bila tu. Točnije, naročito tada. Banka u kojoj je radila, preko puta njegove zgrade, je prvo što bi vidio iz spavaće sobe čim ujutro otvori oči. I odmah bi pomislio na nju. Prozvali su ga “onaj što stalno visi na prozoru”. To što je imao s njom nije bilo čak niti možda, ali je studentu iz provincije značilo sve. Gospođi-bivšoj-manekenki bio je tek usputna zgoda, a ona njemu orden. Bio joj je utjeha, a ona njemu varljivi dokaz da ima Boga. Jer kako inače objasniti da ljepota za kojom se okreće cijeli grad zvoni već nekoliko mjeseci baš na njegova vrata, i to triput tjedno.
“Al’ je Vasa hteo mnogo više…”, pjevušio bi joj uz raštimanu gitaru. A ona bi svaki put upitala: “Jes’ mog’o nać’ neku dužu!?”, oblačeći se u žurbi. Jer pauza za ručak ne traje do sudnjeg dana, za razliku od priče o Vasi Ladačkom. Skupi su bili ti poljupci, kradeni triput tjedno. Kad ona ode, Frenki ne dolazi k sebi po nekoliko sati, koprcajući se u spleenu.
“Da sam Goran Bregović, sve bi bilo drukčije,” razmišljao je.
Umjesto da se uhvati knjige, on pada u jafan, sluša tužne pjesme i ima potrebu da joj šalje ljubavne poruke. Zato mu nikada nije ni dala svoj broj. Bila je nesretna i luda za mužem koji, vjerovala je, ima ljubavnicu.
Frenki je prema Slavici bio pažljiv i zaljubljen do ušiju. I jedno i drugo išlo joj je na živce. Što se više trudio da joj ugodi i pokaže ljubav, više se povlačila. Zapaljen kao šibica, i izgori kao šibica (ili šibac). Na brzinu i zauvijek. Đonovi pamte blato i oštro kamenje od kojeg ostaju ožiljci. Ne sjećaju se oni onog finog, toplog asfalta. To vole bosa stopala. A Slavica nije bila bosonoga Pepeljuga.
A onda je prestala dolaziti. Frenki je obigravao oko banke, kao kiša oko Kragujevca ili mačak oko vruće kaše (to je, naime, isto). Kad netko ode i nema ga više u životu pjesnika i svih koji se tako osjećaju, onda uđe u pjesmu… pa ga opet bude. Dok piše i briše, pije, puši i pomalo cmizdri, Frenki osjeća tugu kojoj nema ravne. Jer nema tuge poput one kad plačeš nad samim sobom. On u tom trenutku, dok joj glača gloriju ubacujući je u pjesmu, nema pojma da će Slavicu ponovo sresti tek u dalekoj budućnosti. U gradu svoje mladosti, šetat će korzom priznati odvjetnik sa adresom u Kopenhagenu, sretno zaljubljen, u društvu svoje prelijepe buduće supruge. I baš tu, na trgu kod fontane gdje i dalje stoji banka, doduše drugog imena, stajat će Slavica u izdanju koje ne zaslužuje ni pažnju ni stihove. Proći će Frenki pored nje, kao pored turskog groblja, krajičkom oka primijetivši iznenađen i čežnjiv pogled. Skupi poljupci promijenit će vlasnika.
No, dotle ima još ohoho godina, a do tada…
P.S.
Spleen : sumorna atmosfera, prožeta zlovoljom, melankolijom i dosadom
