-Frenki, danas bih volio čuti nešto o vašem odrastanju.
Psihijatar namjesti naočale, pa desnim dlanom podboči bradu, namještajući onaj, Frenkiju već dobro poznati, nagovještaj osmijeha. Koliko zagonetan toliko i izvještačen. Kako god da ga protumači, šanse su fifti-fifti da je u pravu.
-Odakle da krenem, doktore ? Ma, krenut ću od takozvanog najljepšeg doba. To je ono kad nisi više dijete, ali nisi ni čovjek. U Zenici, gdje sam odrastao, prvi kafić sedamdesetih zvao se Feniks. Mi, poslušni klinci iz gimnazije, tamo nismo smjeli ići jer su se u kafiću, navodno, skupljali “hašišari”. Tada je jedina droga bio hašiš, a nama je i cigareta bila dovoljna da nas zamanta. Zato sam vrijeme od popodne pa sve do sedam i petnaest, kad je bio crtani prije večernjeg dnevnika, provodio ispred zgrade. Ili smo ubacivali loptu u koš ili bi sjedili i drobili vrijeme na stepenicama, ispred jednog od četiri haustora . Neki su, doduše, već vikendom izlazili u grad ali meni mati nije dala jer “ne daj bože da se djetetu nešto desi”. Ispred naše zgrade bila je Rupa. Udubljenje s dvije jadne straćare pokrivene limenim krovovima. U jednoj su živjeli Rasim i Fatima sa svojih preko nekoliko djece, od kojih se najbolje sjećam Sibeta. Bio je par godina mlađi od mene. Rijetko se s nama igrao jer je uvijek morao pomagati ocu u poslu. U drugoj straćari stanovala je Svetlana. O njoj ću vam još pričati, ali to malo kasnije. O ljudima iz Rupe niko iz zgrade nije imao lijepo mišljenje. Zvali su ih cigani, što je automatski značilo da ništa ne rade i da samo kradu. A opet, niko se nikada nije mogao požaliti da su mu nešto ukrali. Odrasli iz zgrade nisu se družili s ovima iz Rupe jer im je to bilo “ispod časti”. Mi djeca nismo znali šta znači “ispod časti”.
Nekad je velika sreća ne znati stvari koje drugi misle da znaju.
Rasim bi svakih godinu-dvije doveo novu mladu ženu koja bi mu trajala kratko vrijeme. Mislim da mu je par njih i rodilo, ali Fatima, njegova prva i zakonita, bila je i ostala konstanta. Mi klinci, u pubertetu, zavidjeli smo Rasimu koji je, ko niko drugi, mogao imati dvije žene. Dok mi nismo imali nijednu, a naši očevi su imali naše majke, u brakovima daleko od ružičastih snova malog Perice. Kad pomislim na Fatimu, nekako mi se čini da je uvijek bila trudna, što i nije daleko od istine. Tako je nastao vic koji je moj otac često prepričavao, a svodio se na to da Rasim ni sam nije znao kako mu se djeca zovu ni koliko ih ima. Na takvo pitanje bi odgovorio:
–Nemam pojma, majstore, al’ ako ‘oćeš, da ti ufatim jedno?
Rasim je svakoga oslovljavao po imenu, ali mog oca obavezno s “majstore”. To je bio poseban respekt jer moj stari mu je znao zavariti osovinu na kolicima ili besplatno popraviti neki kvar. Ovaj bi uvijek pitao koliko je dužan, a otac bi odgovarao:
– Ma ništa, Rasime. Zla žena duga ne vraća.
To je zapravo bila omiljena izreka moje majke, ali otac ju je koristio svaki put kad mu je bilo teško nekome uzeti novac. Onaj ko bi to čuo shvatio bi da “dug” može vratiti na neki drugi način, ako već nema novca. Rasim bi donio lubenice ili drugo sezonsko voće. Jer Rasim je sto puta mogao biti cigan, ali nikome ništa nije ostajao dužan. Zato ga je moj otac volio i znao reći:
– Ti si, Rasim-aga, moj cigo broj jedan.
A Rasim bi odgovorio:
– Ćuj, ćovjek, ti si moj majstor broj kec.
– U to vrijeme, sredinom sedamdesetih, malo ljudi u Zenici je sviralo gitaru. Na prvom haustoru naše zgrade stanovao je Dragan. Dosta stariji od nas i već proćelav, znao je nekoliko akorda i skoro svaku večer svirao, dok smo mi klinci sjedili oko njega i slušali. Znao je, recimo, na jednoj žici odsvirati onaj solo iz pjesme Šta bi dao da si na mom mjestu, … Znate ono: pam, pa ram, pa ram, pa, pa, pam?
Tu, na stepenicama haustora, nastala je i obrada Šantićeve Emine, u kojoj je Dragan ismijavao Rasima iz Rupe. Dio teksta kojeg se sjećam išao je ovako:
Sinoć kad se vraćah iz Feniksa bara
Prođoh pored bašte Rasima šiptara.
Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,
Sa Sibetom u ruci stajaše Fatima.
Dalje je pjesma govorila o tome kako Rasim svako malo dovede neku mladu ženu koja mu rodi dijete i ode, ili je on otjera. Fatima je ostajala.
Rasima Šiptara, kako smo ga zvali, pamtim po motanoj cigari u zubima i ogromnim drvenim kolicima na dva točka, kojima je prevozio staro željezo, a ponekad i lubenice, ovisno o sezoni.
U Rupi je, kao što rekoh, bilo svega par kućica, Rasimova i još jedna. U toj drugoj stanovala je Svetlana. Starija od mene tri-četiri godine, plavo oblajhana, izgledala je k’o da je izišla iz pornića. Mi takve filmove, doktore, tada nismo imali prilike gledati, pa je ova usporedba tek naknadna pamet. Podsjećala me na glumice iz Fellinijevog Amarcorda. Uvijek u utegnutoj mini suknji, visokim štiklama i dekolteu koji je otkrivao više nego što je skrivao. Uh! Kad bi predvečer izlazila u grad, mi klinci bi se poredali na zidiću koji je gledao prema Rupi i buljili otvorenih usta. Jednom godišnje bi nestajala bez traga. Svaki od nas bi taman pomislio da se negdje udala i gorko zažalio što joj se barem nije pokušao približiti. Ali kad bi se pojavila, opet bi nas zbombao neki strah, pa ni makac. Kasnije smo saznali da se u Italiji bavila najstarijim zanatom, kako bi pomogla ocu da izdržava obitelj. Za razliku od Ćele, koji je također znao nestajati, ona nije bila na Golom. Ćelo nikada nije imao kosu dulju od pola centimetra, a govorilo se da je to zato jer na Golom šišaju do gola. Mi nismo pitali što je to Goli, jer smo nekako znali da nije pametno.
Bio sam zaljubljen u Svetlanu još par godina prije puberteta, ali kad su došle magareće godine, e, od tada mi nije izlazila iz glave. Pubertet se u moje vrijeme nije događao prije 16. ili 17. godine života. Barem ne većini nas gimnazijalaca. Doduše, imao sam školskog druga koji je sjedio u zadnjoj klupi i, sav ponosan, usred sata vadio ga i šlajfao. Ali on je već treću godinu ponavljao isti razred, tako da se to, složit ćete se, ne računa kao reprezentativni primjer gimnazijalca.
-Svetlana je, doktore, bila moja prva ljubav. Taman je zapadao prvi snijeg, a ja se vratio iz škole dobro natopljenih stopala, jer čizmice su mi puštale na rubovima. Pozvonim na vrata, niko ne otvara. Gdje je stara, jebo te, uvijek je u kući za mašinom, a sad je nema? Mora da je otišla u prodavnicu. Gdje ću, šta ću, a pripišalo mi se. Nema druge nego trk u podrum. Tada su, doktore, u podrumima bile šupe sa drvenim vratima i katancima. Neke su već bile obijene, u nekima je bilo ćumura, a u nekima starog namještaja kojeg vlasnik, čak i da bude ukraden, ne bi imao razloga žaliti. Miris memle i ćumura me uvijek podsjeti na te naše podrume iz djetinjstva. Tek strčim se ja, dakle, dolje i tražim gdje bi mogao baciti piš kad čujem neko stenanje. Nestade pišnog nagona, ko rukom odnesen. Ja se, doktore, skamenih pred prizorom. Na gomili ćumura Svetlana, a na njoj Rasim, gusli li gusli. Ostao sam koji tren, ko zamrznut. No, taman dovoljno da me ona spazi. Ali ne reče ništa, duša draga. Mogao sam, dakle, ostati i gledati prvi živi pornić u životu, ali nisam. Neki sram me spopao pa pobjegoh van, uza stepenice sve do stana. Pozvonih, a mati otvori vrata.
– Sine što si se zadihao?, veli a ja nešto smandrljah sebi u bradu. Ostatak dana, i narednih par, ni o čemu drugom nisam mogao misliti. A onda sam sreo Svetlanu i, kao da smo sto godina u vezi, samo predložio da malo prošetamo. Narednih mjesec dana, svako predvečer jedva sam čekao da se nađemo u parku ili u podrumu, gdje je svaki čas netko mogao naići. I tu, u podrumu naše zgrade, na hrpi ćumura, Svetlana me uvodila u svijet odraslih kao što za ruku uvodiš dijete u prvi osnovne. Te čari će mi, od tada, prvo postati opsesija, a zatim teret. Ne bih sad da vas davim detaljima, doktore. No, u svakom slučaju, to nije bilo čak niti možda, ali je meni značilo sve. U mom pamćenju ostala je ko moja prva cura. A prva cura se, kažu, ne zaboravlja. Jer, doktore, samo je jedna prva a sve ostale su druge, zar ne? Mada mislim da je važnije ko je posljednji, a ne ko je prvi. Ali, ko mene šta pita?!
Nakon odlaska u vojsku stiglo je par kratkih pisama, a onda ni glasa. Ja sam otišao studirati pravo u Rijeku, a ona, bogzna gdje. Nikada više nisam sreo Svetlanu. Poslije je stigao rat, ja u Dansku, a vrijeme i život svojim putem, ne pitajući sviđa li se to meni ili ne.
I tako, čak i nakon tridesetak godina, ostala je živa stara želja da se vratim u rodni grad i tamo sretnem klince s kojima sam odrastao. I nju, Svetlanu iz Rupe. Zamišljao sam taj susret i vatru koja će buknuti dok kažeš “piksla” (ko još zna šta je piksla, majke ti?). I, doktore, trideset godina nakon odlaska iz rodnog grada, vratim se da vidim kako izgleda moja zgrada i hoću li možda prepoznati nekoga iz Rupe. Međutim, Rupe ni s glave više nije bilo, kao što nije bilo ni mojih bivših komšija i drugara. A ja sam naivno očekivao da ću sresti likove iz djetinjstva, jednako mlade i nepromijenjene, kako ih pamtim od onda, i Svetlanu koja mi još ponekad u snove zaluta.
Znao sam, nisam glup, da se klinci igraju nekih novih igara, koje ne pripadaju mom vremenu. Zamišljao sam svoj dolazak pred zgradu, pitajući se hoće li me netko od te djece prepoznati, svjestan da nema šanse da se to desi. Naročito sam, noćima prije, sanjao da sretnem nju i da se stara vatra rasplamsa kao požar u staroj šumi. Stare lule pale od prve. Zato toliko i vrijede. To znaju samo pravi lulomani. Ali, vraga. Proveo sam se jednako dobro ko štikla na kaldrmi. Ispred moje zgrade nije bilo ni Rupe ni Svetlane, nego veliki parking, gomila auta, nigdje djece. Danas se, doktore, djeca više ne igraju ispred zgrade kao mi nekada. Sve se zabilo u kuće i čuči ispred kompjutera ili s mobitelima u rukama. Sjede jedno s drugim i šute, tipkajući… ili tipkaju šuteći. Ni Rasima, Fatime i Sibeta više nije bilo. Nigdje ništa. Sve je prekrio ruzmarin snjegovi i šaš. Tako bi vaš idol, Brega, rekao.
Iza zgrade, prema rijeci Bosni, vitki jablani dosezali su gotovo do našeg ustakljenog balkona na trećem katu. U moje vrijeme nisu bili ni sadnice. U tom trenutku pao mi je na pamet jedan od stihova iz nedovršene pjesme:
„Nemoj nikad da se vratiš, jer kad jednom odeš, to je kraj.
Ona koju čekam nisi ti, onaj kojeg voliš nisam ja.“
Pobjegao sam brže nego sam i došao. Neka vrata, moj doktore, treba zatvoriti zato jer nikuda ne vode.
Tu Frenki zašuti, pogleda uperenog kroz prozor ordinacije. Vani je padao prvi snijeg.
Psihijatar zapisa: Frenki je ni na nebu ni na zemlji. Povratak u rodni grad trebao je probuditi osećaj pripadnosti i identiteta. No, samo je zapečatio strepnju da kada jednom izgubiš domovinu, onda pripadaš cijelom svijetu, ali najmanje tamo gdje bi trebao. Neki se od toliko prostora uplaše. To su, uglavnom, oni rođeni bez krila. No, za Frenkija nema zime.
