Što nam je nagovijestio 24. Svjetski kongres psihijatara u Meksiku?

Općenita zabluda, predrasuda ili vjerovanje, kako za koga, je da su svi psihijatri ludi ili u svakom slučaju “pomjereni”. Navodno ih njihovi osobni problemi motiviraju da odaberu profesiju, jednako kao i psihologe ili psihoterapeute.

Ta tvrdnja jednako je točna kao i ona da su, recimo, svi advokati ili odvjetnici lopovi. Status psihijatrije i nas, psihijatara, globalno je nizak mada postoje zemlje u kojima je još uvijek čast i ugled biti “plastični kirurg za dušu”. Ovaj izraz je moja najnovija inačica za izraz psihić, “shrink” ili doktor za dušu. Nastala je nakon razmišljanja o tome kako nam je lako otići plastičnom kirurgu. a kako teško obratiti se psihijatru. Nakon “plastičnog” zahvata diže nam se samopouzdanje, broj selfija ustostručava, a o broju lajkova na društvenim mrežama da i ne govorim. Za to što plastični kirurg uradi mi nikako nismo zaslužni osim ekonomski, mada u mnogim slučajevima ni tako jer “tata plaća sve račune”. Dakle, promjene postignute zahvaljujući kirurgu plastičaru se vide odmah. Zato se na taj način dodatno udaljavamo od eventualne pomisli da konzultiramo psihijatra ili “plastičnog kirurga za dušu”.

Ovaj sigurno neće obaviti svoj posao u roku “no time”, a rezultati njegovog rada vidjet će se, eventualno, tek u nekoj budućnosti na koju mi, uglavnom, nemamo vremena čekati. A nemamo vremena,  ne zato jer mnogo čitamo i bavimo se velikim naukama ili poslovima, nego iz prostog razloga jer nam se žuri. Mladi ljudi danas, navodno, drže koncentraciju maksimalno 30 sekundi, pa ako niste skrpili video ili izrekli što želite u tom roku, nakon pola minuta nitko vas više ne sluša. O čitanju nekog teksta koji nije trač, a traje više od pola minuta, možete samo sanjati. A gdje nam se to žuri ? Pa žuri nam se, zaboga, da čim prije postanemo bogati i popularni. Bogati bez rada i popularni bez osnove ili sadržaja. To je i smisao i definicija uspjeha u ovom novom vijeku i vremenu digitalizacije. Popularnost ničim izazvana je naročito “in” otkako smo bombardirani oglasima u stilu: “Zašto i Vi ne biste zarađivali 5000 eura dnevno?” Dakle, sa takvom pameti i postavljanjem standarda o tome što i tko može biti popularan i bogat, postavlja se pitanje tko će sve te i tolike uspješne, a bez škole, jednog dana liječiti ili braniti na sudu. Jer netko, ipak, treba ići u školu i zagrijati stolicu. Ali kako od medicinskog fakulteta, a zatim i psihijatrije kao specijalizacije, napraviti atraktivan objekt želje u svijesti mladih ljudi? Pa, teško, obzirom na loš rejting psihijatrije te dugogodišnje školovanje koje ne garantira ni bogatsvo a ni popularnost na brzaka ili uopće.

24. Svjetski psihijatrijski kongres u Mexico City-ju od 14.11. do 17.11. bio je sjajna prilika da se ponovno sretnem s dragim kolegama i prijateljima, ali i upoznam neke nove, potencijalne suradnike i prijatelje. Moja misija zadnjih dvadesetak godina je promicanje digitalnog mentalnog zdravlja i mentalne higijene. I jedno i drugo su širim masama malo poznati termini, a u struci nedovoljno  zastupljeni. Uz pomoć digitalne tehnologije, psihijatriji se otvaraju neslućene mogućnosti, a i pacijentima također. Svi koji iz raznih razloga teško dolaze do psihijatra mogli bi to obaviti mnogo lakše zahvaljujući modernoj tehnologiji.

Telepsihijatrija je samo jedna od aplikacija digitalnog mentalnog zdravlja. To je korištenje audio-video linka u dijagnostici i liječenju na daljinu. Poznata je već 65 godina, ali smo ju mi, worldwide psihijatri, uspješno držali podalje od očiju javnosti, nadasve pacijenata, sve do korona pandemije. U toku pandemije bili smo “prinuđeni” viđati pacijente putem videa, a sada kada je pošast navodno prošla, rado bismo se vratili na staro. No, kako je duh pušten iz boce, a pacijenti više nego zadovoljni, uzalud koprcanje svih koji bi da psihijatriju ostave u okovima iz prošlog stoljeća. 

Ono što je kraljica u šahu, to je telepsihijatrija u digitalnom mentalnom zdravlju. Kao što kraljica u šahu ima najveću moć i fleksibilnost na tabli, telepsihijatrija zauzima ključno mjesto u digitalnim pristupima liječenju mentalnog zdravlja. Ako znamo koristiti profesionalnu opremu, putem telepsihijatrije možemo koristiti i sve ostale digitalne aplikacije i to na daljinu. Dakle, pacijent može sjediti kući ili kod liječnika opće prakse a psihijatar može biti bilo gdje. Tehnologija ne poznaje granice. Njih su izmislili ljudi. A kad su ih već izmislili, šteta ih brisati. Iz tog razloga, dakle državnih granica, pacijenti iz regiona kojima zatreba pomoć psihijatra, a nalaze se, recimo u Grčkoj na godišnjem, mogu se slikati. Ili mogu platiti Grčkog psihijatra i prevodioca za potrebne konzultacije. Iako putem telepsihijatrije samo jednim klikom mogu doći u kontakt sa svojim terapeutom u matičnoj zemlji, njima zakonodavac tu mogućnost još uvijek nije dao. Nijedan fakultet u regiji svoje studente ne uči telemedicini, a specijalizanti iz psihijatrije, dakle budući psihijatri,  o digitalnom zdravlju znaju samo ono što su sami pronašli na internetu.

No, kako mi, kad god nešto kod nas ne valja, volimo nalaziti usporedbe sa drugim zemljama (usporedbe u drugom smjeru nikada ne tražimo), onda ni sada nećemo praviti izuzetak. Većina zemalja na svijetu nema regulirana pravila glede upotrebe tehnologije u mentalnom zdravlju. Nema ni obaveznu nastavu na fakultetima niti na specijalizacijama iz psihijatrije. Odmah nam, kao da gledam, bude nekako lakše kad to znamo. No, ne znam kako se osjećamo kad saznamo da Indija ima jednogodišnje obrazovanje i trening glede telepsihjatrije? Digitalno zdravlje je tamo sastavni dio kurikuluma medicinskih fakulteta. U toj dalekoj, siromašnoj i samo po Gandiju i njegovoj nesvrstanoj kćeri Indiri, poznatoj zemlji. Ali mi u Europi smo napredni i sve znamo najbolje. A kada ne znamo onda nam pomognu Ameri. Oni su u 65 godina postojanja telepsihijatriji stigli do toga da još uvijek u 30 USA država nije dozvoljeno konsultirati doktora koji fizički nije u istoj državi kao i pacijent. Zakonodavci u ovih 30 država još uvijek čekaju. Ne zna se, doduše, koga, čega niti zašto.  No, usprkos svim postojećim regulativama i 65 godina iskustva, ako slučajno napustite države gdje je telepsihijarija regulirana pa odete u Maksiko ili, ne daj bože, u Europu,  nijedan američki telepsihijatar vam neće moći pomoći. Postojeće regulative vrijede samo na teritoriju USA.

Psihijatri, psiholozi i psihoterapeuti, u regionu i šire, koji odluče raditi dijagnostiku i liječenje na daljinu, rade odgovoran posao koji često predstavlja rizik po pacijentov život. Jer naši pacijenti se samoubijaju, a ne oni što odu kod zubara. A taj “remote” posao, odrađujemo bez ikakve završene praktične i teoretske naobrazbe. Ni sekunde treninga ili edukacije zakonodavac nije propisao. A mi to nismo ni tražili. Jer zašto bismo kad može bez. Ni vozačku nitko ne bi bio lud da plaća kad ne bi bila obavezna. Jednako kao i toliko toga čemu postoje pravila i regulative. 

Pa kako onda možemo očekivati da rejting profesiji raste, a pacijenti budu zadovoljniji ?

Možemo tako da putem naših nacionalnih i međunarodnih udruga iliti asocijacija organiziramo tzv. CME (Continual Medical Education) tečajeve na svim kongresima koje održavamo okolo naokolo, u zemlji i inozemstvu. WPA (Svjetska Psihijatrijska Asocijacija) organizirala je prvi takav online tečaj 2022. kada sam promovirao Globalne Smjernice za Telepsihjatriju, kojih sam i glavni autor. Zadnje dvije godine kurs je održan na svjetskim kongresima u Beču i Meksiko City-ju uživo. Sekcija za Digitalno Metalno Zdravlje pri WPA, je predvodnica velikih promjena i modernizacije psihijatrije koju je moguće realizirati zahvaljujući tehnologiji. Digitalizacija je proces koji ne možemo ignorirati, usprkos naporima “nekih” da zanat zadrže u okvirima tradicije duge preko stotinu godina. Cijenimo doprinos prethodnih generacija, ali našu specijalizaciju želimo unaprijediti i modernizirati, u skladu s vremenom u kojem živimo. Sekcija za Digitalno Mentalno Zdravlje, kojoj predsjedavam, trenutno je najbrže rastuća sekcija u WPA-u, zahvaljujući ubrzanom razvoju tehnologije, posebice umjetne inteligencije te interesu mlađih kolega za upotrebu digitalne tehnologije u kliničkoj praksi. 

Uz njihovu pomoć i entuzijazam dolazećih lidera WPA-a, otvara se mogućnost neviđenih pomaka u modernizaciji i popularizaciji naše struke, s krajnjim ciljem poboljšanja kvalitete zdravstvene njege. Ako se vratimo tamo gdje smo bili prije pandemije, bit će to civilizacijski poraz. Ako se, pak, ne vratimo bit će to poraz psihijatrije koju smo do nedavno poznavali. Na nama je da odaberemo jedan od njih. Jer, ne smijemo zaboraviti da smo tu, prije svega, ali i na kraju svakog konca, zbog naših pacijenata. Pa makar oni bili i celebritiji bez pokrića. Ili možda baš tada.