”Po dolasku u Dansku, par godina prije nego se kod nas zaratilo, živio sam u malom selu na ostrvu Fanø, gdje je i Bog rekao laku noć. Našli su mi nekog prevodioca, mog zemljaka, na 100 km daleko, jedinu dušu iz naše zemlje koja će uskoro postati njihova. Rekli su: ”Frenki, evo da i ti s nekim, k’o čovjek, možeš ponekad popiti kafu.”
Sreli smo se samo jednom, ja i taj prevodilac alias tumač ili, kako su naši cigani govorili, ”tolmač”. On rođen u Danskoj a njegovi došli tu, trbuhom za kruhom, sredinom šezdesetih, iz južne Srbije. Njegov srpskohrvatski je bio k’o da indijanca slušam. O muzici kod nas znao je koliko i moja baba Janja. A meni muzika, doktore, glavna tema. Suma sumarum, nije bilo potrebe da se ponovo viđamo.
Kad se kod nas zaoprave zakuvalo, pratio sam rat na televizoru. Ali u mojim snovima, sve je bilo drukčije. Zato sam volio spavati, sanjajući obale svog djetinjstva, oca i majku, sebe u kupaćim gaćama i sa crnim sunčanim naočalama, sjećajući se ljeta na moru ili na Babinoj rijeci, kad mi je bilo pet-šest godina. I volio sam gledati Spielbergov film ”E.T”. Uvijek bih se rastužio na onu scenu kad E.T. zacvili : “E.T. go home,” a ja bih se, doktore, osjetio kao marsovac. Nisam mogao nazad, a naprijed je bilo neizvjesno. No, bio sam relativno mlad, a onda je, kažu, sve lakše. Sve je lako kad si mlad, tako smo nekad pjevali. Vi isto možda znate tu pjesmu, doktore?”

Psihijatar tu lagano klimne glavom u znak potvrde, potcrtan sjetnim osmijehom, kao kad pomisliš na nekog dragog ko je davno umro.
”U jezičnoj školi upoznao sam Jennifer sa Jamajke. Bila je crna k’o vrag, ali uvijek tužna. Sa onim širokim crnačkim osmjehom ne možeš biti tužan, mislio sam… ali Jenifer je tugu nosila u očima. Valjda se s tim rodiš. Kako stariš, smanjuješ se, a tuga samo raste… u očima. Svake večeri zajedno smo gledali E.T-ja i plakali na istom mjestu. Bilo je lijepo s nekim plakati.
Moja zemlja se raspadala, i bio sam tužan zbog toga. Jennifer je također bila tužna. Doduše, Jamajka se nije raspadala, ali bila je daleko. Kad se sretnu dvije tuge, iz njih mora nužno izrasti još jedna veća, mislio sam. Pa bih joj, da je oraspoložim, pričao o rokenrolu i snovima da postanem rock zvijezda. A ona meni o tome kako crnci nemaju nužno veliki k*rac i da to, uglavnom, nije ni bitno.
”Oke, ali ipak samo uglavnom. Znači ne i definitivno?” upitao bih.
”Orgazam, govorila je, dolazi prije svega iz glave.” Mislio sam da se zajebava
∗ ∗ ∗
Sjećam se da je vaš idol, doktore, Bregović, pričao kako čovjek tek u vojsci upozna i vidi zemlju u kojoj živi i ljude u njoj onakvima kakvi zaista jesu. Recimo, muškarce sa kokošjim prsima, smrdljive noge i trule zube i šta ti ja znam šta sve ne. Tako sam i ja u Zrenjaninu, služeći vojni rok, shvatio da svi nisu kao ja, da ne slušaju istu muziku, nemaju iste ideale i da im se djetinjastim čini moj san o tome da postanem rock star. No, koliko god da smo bili različiti, jedno nam je u cijeloj kasarni bilo zajedničko. Naime, niko od nas nije imao tako veliki buzdovan kao Beriša, cigan iz Gnjilana. Izgledao je kao Kasijus Klej alias Muhamed Ali. Svakog jutra dok su drugi krmeljali prema kupaoni, sjeo bi na rub kreveta i izvadio ga, ukrućenog kao ledenica što visi sa oluka u januaru, a mi bi se pravili da ne gledamo. Samo je Predo, gej iz Beograda, dobacivao umilne komentare. I njegov je bio poveći ali ni blizu Berišinom. Mislim da bi i ukrućen bio ovome tek posilni. Predi se, naime, nikad nije dizao ali bi ga često, kao zmiju, obavijao oko metalnog okvira vojničkog kreveta, tik iznad glave gušteru Slini iz Dervente. Slino je bio suvonjav, uvijek mu je curilo iz nosa ali je isto imao belegiju među nogama. I bio je glup k’o ponoć, ali to Predi, ”intelektualcu iz prestonice”, nije ni najmanje smetalo. Dakle, njih nekoliko sa velikim batinama, bili su podijeljeni u dvije grupe: strejt i homo. I lijepo su se podnosili jer je respekt prije svega ovisio o veličini penisa. Mi ostali samo smo popunjavali prostor. Kao što ćemo deceniju kasnije biti topovsko meso i, shodno tome, popunjavati groblja.
”A kako ste Vi, Frenki, znali za sve te veličine?” upita doktor smijuljeći se.
”Doktore, te stvari znaš iz prostog razloga jer smo par puta tjedno imali zajedničko tuširanje. Onda, htio ne htio, vidiš jer se ne možeš, baš cijelo vrijeme, tuširat’ zatvorenih očiju. Tada sam shvatio tu psihologiju krda. Beriši su se klanjali kako profesori tako i budući studenti medicine i prava, ekonomije i šta ti ja znam čega sve ne. A svi pod istom kapom sa zvijezdom petokrakom, u kasarni na Begeju. I cijela kasarna je znala da Eržika Kamenjarka, tako smo zvali lokalnu kurvu, svakome naplaćuje crvendaća ali Beriši nikad… A ovaj se, doktore, jedva znao potpisat’. Ja sam tada samo razmišljao kako li je njegovoj jadnoj, maloj ženici-ciganki koja je znala doći u posjetu svaka tri mjeseca. I stalno je bila trudna.
Nakon vojske, godinama sam imao kompleks malog ili bolje reći nedovoljno velikog penisa, kao uostalom većina mojih sapatnika iz vojne pošte V.P. 3892. Vjerovao sam da pored Beriše, i još bog-te-pita koliko takvih na svijetu, svi mi ostali kod žena nemamo ama baš nikakve šanse. Tada, doktore, nije bilo pornića, i svega što ima danas, da nas definitivno dotuče. Jer, pornografija je samo povećala broj kompleksa svakom prosječnom muškarcu. Ali to je već druga tema.
∗ ∗ ∗
”S godinama sam, dakle, naučio da je put do ženskog srca nepredvidiv i prostom oku nevidljiv… a prosječnom muškarcu nedostižan. Zato sam si dao u zadatak da postanem poseban. Ma, uvijek sam ja, doktore, bio drukčiji. Još od kad sam počeo svirati gitaru, sa devet-deset, shvatio sam da nisam kao drugi. A kad u malom mjestu kakva je Zenica nisi kao drugi, e, onda si sigurno peder. I tako sam bio peder sve dok nisam došao na studij prava u Rijeci.
Tu sam vidio i djevojke i dečke kose pofarbane u zeleno ili ljubičasto. Rinčice u nosu i kožne jakne bile su default look. Ja sam bio mala maca za svu tu avangardu. I tek tu, u Rijeci, prvi put nisam bio peder. Ali jesam bio drugačiji. Pisao sam pjesme i svirao gitaru, samo to nije bilo ni blizu alternativnom, riječkom Ri-rocku, ako ste čuli za to.
To je pokret u gradu na Rječini, u stvari naziv za muziku mladih koji stvaraju pjesme koje neće ostati u bilo kakvoj povjesti sem u njihovim glavama. No, ipak, moćno zvuči taj naziv. Ri-rock, jebote patak! Sve što je ikada izišlo iz Rijeke u Jugoslaviju su bili Denis&Denis. Možda je Xenia imala potencijal nagoviješten pjesmom ”Troje” ali je sve ostalo na tom nagovještaju. Kao u onoj pjesmi Desanke Masimović: ”Ne nemoj mi prići, hoću izdaleka da volim i gledam tvoja oka dva…” Znate li vi, doktore tu pjesmu? To su te najsretnije ljubavi, kad se s njom ni ne upoznaš već samo sanjaš kako bi to moglo biti. Jer ako se i desi, nikada ne bude onako kako si zamišljao. Ali, odoh ja opet u digresiju, as usual.
Dakle, u takvom, Riječkom, okruženju pisati i pjevati pjesme inspirisane sarajevskom rock-školom bilo je uzmi-ubij-pa-se-pištolj. Na sve sile želio sam puknuti neku Riječanku, preferably iz grupe Cacadoo Look. Đovana mi se najviše sviđala ali ona nije bila iz Rijeke. Zapravo smo stanovali u istom studentskom domu. U to vrijeme bio je u gradu samo jedan takav dom i zvao se Ivan Goran Kovačić, u Čandekovoj ulici.
Shvatio sam da je u jurenju Riječanki, i žena uopće, važno biti poseban. U tome mi je pomogao Egziperijev ”Mali princ”. Naučio me je da se prave stvari i skriveni putevi do ženskog srca najbolje gledaju i otkrivaju upravo vlastitim srcem. Tu knjigu i danas čitam, bar jednom u godini, i svaki put nešto novo otkrijem a nešto staro zaboravim. Gdje god da putujem kupim verziju na lokalnom jeziku. Do sad sam ih skupio pedesetak. Jeste li znali, doktore, da se Mali princ na mađarskom kaže Kiš Herceg? A ono ”herceg” je zapravo turski. I tu se turski i mađarski sretnu i ne smetaju jedan drugom. Jezici nikada ne smetaju jedan drugom nego ljudi koji te jezike govore. Vjerovatno od onoga ”herceg” i naziv Hercegovina, koja mora da je imala svog princa. Ali o knjižici ”Mali princ” ćemo, doktore, već razgovarati neki drugi put, nadam se pokorno, haha. Nego, vidim da se i vaša ordinacija tako zove a vi mora da imate svoje razloge za to?
”Da, Frenki, imam” odgovori psihijatar, očigledno motiviran da kaže nešto više sem uobičajenog klimanja glavom i jednosložnih riječi tipa ”da” i ”ne”.
”Ja nikada nisam zaboravio svoju zemlju pa mi se tako učinilo logičnim da ovu kliniku, u Kopenhagenu, nazovem Bosna. I tako je to išlo par godina, sve dok krajem devedesetih nisam primio pacijenta srpske nacionalnosti, iz Sarajeva. Oprostite, ne bih da me krivo shvatite, ali ja nikada nisam dijelio ili kvalificirao ljude po nacionalnosti ili religiji i Bogu kome se mole. U mojoj mladosti, ljude smo znali po imenu ili nadimku. To nam je bilo dovoljno. Elem, ovaj pacijent je s vrata kazao:
”Znate, Vaša se klinika zove Bosna… ali meni to ništa ne smeta!”
A što bi ti smetalo, pomislim. Nisam znao što bi to bilo kome trebalo smetati, naročito ako je iz Sarajeva. Jer, vidite, Frenki…hm… Ja sam iz Jugoslavije otišao mnogo prije rata o kome sam učio razgovarajući s pacijentima, ovako kako s Vama pričam. Meni, ni dan danas, nije jasno da mogu biti dva Sarajeva ili dva Beograda ili Zagreba … ali, eto, izgleda da mogu. Sve kod nas može. Zato sam promijenio ime klinike u Mali Princ. Ja, znate, svoje pacijente ne dijelim onako kako se oni međusobno dijele, vole ili mrze. Svi su ovdje dobrodošli jer srce ne smije znati za mržnju. Od mržnje se nitko nije usrećio i ona se u mom srcu nikada nije primila. To je Frenki moja priča, onako ukratko. Ali, nastavimo s Vašom”.
Pacijentu se odgovor dopao, pa nastavi:
”Mene je čitanje od malih nogu, doktore, učinilo ”blagoglagoljivim”. Tako je moj otac zvao ljude koji lijepo pričaju. Nadao sam se da ću do srca i mozga crne Jennifer doći dobrom pričom, jer teško da bih mogao onim drugim putem, koji je većini nas muškaraca default explanation za prolaz kod žena. Znate ono: ”Samo ga ti, brale, njoj dobro stavi.” Dar lijepog govora naslijedio sam, dakle, od oca, koji je često znao zabavljati goste svojim vicevima. Kao klinac, igrao bih se ispod stola, gledao noge gostiju i zamišljao im lica dok se smiju. Tada još nisam znao šta je tuga.
A onda sam se prvi put zaljubio. I to u Tanju iz zgrade preko puta. Sanjao sam kako se držimo za ruke i dijelimo isti sladoled. Ili kako hodamo bosi po kiši. Naravno ljeti, jer zimi ne hodaš bos…i tada uglavnom pada snijeg a ne kiša. Mislim, u mom djetinjstvu zime su bile zime a ljeta ljeta. Znao se neki red… a ne k’o sad. Ko je tada mislio o seksu. Nisam imao blage veze šta je to. Vjerovao sam da je prava ljubav to što mi se događa. Nikada se nismo upoznali a ja sam patio i tako prvi put upoznao tugu, koja je zapravo sestra blizanka sreći koju sam znao kao dijete. Samo ni sve blizanke nisu jednake…ili barem ne u ovoj priči.”
(nastaviće se…)