”Sve od prvog zaljubljivanja pa do danas, pratile su me te blizanke, sreća i tuga, skupa, ruku pod ruku, onako kao što muškarci u Egiptu hodaju ulicom mada nisu pederi. ”Tako hodaju pravi prijatelji” govorili su mi jednom kad sam u mladosti bio na razmjeni studenata u Kairu. Tu sam otkrio papiruse i egipatski nakit pa zato sedam puta u toku studija putovao u kupovinu istih. Moglo se dobro zaraditi a meni, studentu, svaki je dinar bio k’o kuća. Tada sam imao dugačku kosu do pola leđa. To nije bilo uobičajeno za muškarca pa bi me egipćanke gledale u čudu na Tahriri skveru, gdje bih oko ponoći čekao bus za studentski dom. Svako malo poneka bi prišla, dodirnula mi golo rame i rekla: ”Jesus”. A muški su mi prilazili na ulici i pitali da budem njihov ”special boyfriend.”
U Kairu, na ostrvu Zamalek, bila je naša ambasada. Mislim jugoslovenska. Tada za nas nije bilo druge, jebat ga. Tu, u jugoslovenskom klubu pri ambasadi, upoznao sam Milorada iz Banjaluke. Bio je inženjer, zaposlen u nekoj američkoj firmi. Već umoran od arapa i Egipta nakon par desetljeća pečalbe, planirao se vratiti kući, u Jugoslaviju. Ja mu se nešto pravo dopao sa svojom pričom i gitarom od koje se nikad nisam odvajao, kako u Rijeci tako ni u Egiptu. Budući da smo često bili zajedno, svi su mislili da sam mu sin. Vikendom bismo sjeli i zapili se uz gitaru, starogradske i sevdalinke. ”Ej, otkako je Banjaluka postala, aman, aman postala, ej, nije ljepša udovica ostala …”. Ta je bila obavezna za odsvirati prije nego se zalaufamo. Međutim, ”Višegrade grade gdje je moja draga, k`o da nikad sa mnom sretna nije bila…” E, na tu bi se Majk, tako su ga svi zvali pa i ja, uvijek rasplakao…
Meni je Kairo, doktore, ostao u sjećanju po mangu i soku od manga. Tu sam prvi put okusio i to voće i sok i navukao se dok si rekao keks. Majk je uvijek u frižideru imao barem pet konzervi od jednog decilitra gustog soka od manga. Isto sam tada otkrio i one male banane koje imaju okus po limunu. Zato se i zovu citrus banane. To su, zapravo, prave banane a ne ovo čikita-hibridno-sranje što mi jedemo u Evropi.
Poželio sam zauvijek ostati u Kairu i svirati u Hiltonu ili Mariotu, gdje smo Majk i ja znali otići na ručak. Ali nisam Vam rekao važan detalj, doktore. On je u sebi krio dvije osobe: jednu finu – ”na ranu bi ga privio”- kad je trijezan, i drugu – ”sačuvaj me bože” – kad se napije. U piću sam mu jednom povjerio kako bih volio živjeti u Kairu i svirati u hotelu. Mada sam znao šta mogu očekivati, ipak me iznenadio reakcijom. Počeo je vikati da kakvi smo mi to ljudi, svi bi iz te Jugoslavije negdje bježali, pa šta joj to fali, majku joj jebem… i sve u tom duru.
Te 1986. neki su naslućivali skori rat. Balašević je dogodine pjevao ”Samo da rata ne bude”… a meni je sve to bilo miljama daleko. Imao sam fini život, studirao, po ljeti prodavao bižuteriju, kupio si fiću a kasnije i bubu… crvenu kao komunizam, ha, ha. A onda sam se devedesete zaljubio u Dankinju i došao u tu sjevernu kraljevinu, misleći da će ljubav vječno trajati. Tada još nisam znao da je vječna samo smrt. Pjesnik u meni bi dodao: i tuga. Uskoro ću shvatiti da sam imao bolji život u svojoj zemlji ali mi ponos ne dade da se odmah vratim. Znate onu doktore: Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba? Gdje si bio nigdje, šta si radio ništa. Eto, zato sam ostao zaraditi neki novac u Danskoj pa se fino vratiti i otvoriti galeriju u Rijeci… I postati rock-zvijezda. Samo to me je zanimalo.
∗ ∗ ∗
No, vratimo se, doktore, na početak ove moje pripovijesti. U školi za strance, u Danskoj, upoznao sam Jennifer. Njoj su se dopadale moje priče, a meni se dopadalo da mogu nekome pričati o životu kakav je bio, u zemlji koja je nestajala. Samo kroz te priče, jednom nestala zemlja je i dalje živjela i postojala u mojoj mašti, kad već nije mogla na Balkanu gdje joj je mjesto i gdje je rođena. Vremenom sam zavolio ćumurastu Jennifer, mada je više sličila na ciganku nego na curu u koju bih se ikada mogao zaljubiti. Mala ciganka. Mislio sam da i ona mene voli, najviše na svijetu. To tako lijepo zvuči… i kad nije istina. A ona je i dalje nosila tugu u očima. Ja nisam znao, niti sam previše razmišljao kako da joj tu tugu izbrišem. Nekako mi se dopadao taj pogled, dubok kao trista poljubaca. Onih koje pamtim na jednoj terasi pored mora, u Dubrovniku, malo pred rat… nekad davno, u zemlji koje više nije bilo.
Kad sam jedno popodne došao s posla kući, zatekao sam hrpu cigana za stolom punim hrane i pića, dok je sa razglasa treštio Bob Marley. Lusteri su plesali regge u zraku a Jennifer je bila presretna i sve vikala: “My people, my people!” A ovi cigani nisu k*rca razumjeli, samo im je bilo važno da džaba dobiju za piti i jesti. Kad su otišli ona je opet bila tužna. No, gosti su “zaboravili” mali bijeli paketić na stolu u dnevnom boravku. Sklonila ga je Jennifer u ladicu.
∗ ∗ ∗
Vrijeme je prolazilo i radilo ono što mu je Bog dao u zadaću. A kada vrijeme, doktore, radi za nekoga, onda istovremeno radi protiv nekog drugog. Uvijek je to tako. Ali o tome čovjek ništa ne zna… sve dok ne bude kasno. Jennifer je bivala sve tužnija, a ja sam sve kasnije dolazio kući, ako uopće. Samo bi još ponekad osvanula u mom snu… mada i to sve rjeđe. Nisam razmišljao da li sam bio u njenim snovima. Kad izgubiš zemlju i ljude koje si volio, ništa ti više nije važno. No, i dalje smo ponekad znali odgledati E.T-ja… i uvijek na istom mjestu zajedno plakati.”
Tu Frenki zastade, usta sa stolice i priđe prozoru s pogledom na kanal. Tamo se upravo šepurio novi žuti, ploveći bus krcat turista u razgledanju Kopenhagena. Nakon nekoliko trenutaka, koji mu se učiniše kao vječnost, nastavi:
”Kad sam te večeri ušao u stan, bio je polumrak. Upaljen televizor, ali mrtva tišina. Na ekranu zamrznut E.T. iz poznate scene, a na kauču Jennifer, kao da spava. Na podu bijeli paketić, otvoren, a na stolu šprica s iglom.
O čemu je razmišljala, par minuta prije nego joj je srce stalo, pitao sam se. Šta su zadnje vidjele njene oči boje tuge? To nikada neću saznati, ali siguran sam da je pogledala film sve do onog “E.T. go home”… i tu pritisnula pauzu.
Jennifer nije mogla dočekati sreću da se vrati onamo gdje joj je srce zauvijek ostalo. Možda se tako vratila. Ja se nisam imao gdje vratiti, mada mi je srce ostalo… tamo daleko. Jer doktore, svako živo biće ima potrebu da se vrati kući. A kuća je tamo gdje neko primijeti kad te nema. I gdje nekome nedostaješ. Svaki dan… i svaku noć…
O čemu ću razmišljati za deset godina, ponovno gledajući E.T.-ja, upitao sam se. Hoće li mi svaki put Jennifer pasti na pamet? Mislio sam da hoće.
Vrijeme je prolazilo. I radilo…
Odavno više ne gledam E.T-ja, niti mi se da baciti pogled kad ga prikazuju na Božić ili Novu godinu. Ali svake noći, negdje na pola sna, doktore, pojavi se silueta male ciganke, pa mi šapuće: “E.T. go home… E.T. go home…”
A ja se probudim, sav u suhim suzama.”
